Zli jezici govore o egzotici

Cannes ima palme i zvijezde, Venecija ima šarm i lagunu. A što ima Berlin? Sibirske temperature i nepregledni program. Ovakvi zaključci o Međunarodnom filmskom festivalu Berlinu, popularnije zvanom Berlinale, mogu se čuti svake godine. No jedno se često prešućuje: za razliku od elitnih i samih sebi okrenutnih festivala u mediteranskim ljetovalištima, Berlinale je demokratski spektakl s gotovo 400 filmova koji su tu za građane i široku pobliku, a ne samo za akreditirane goste.

Slaba konkurencija

Dan uoči dodjele nagrada favoriti nisu tako iskristalizirani kako je to bio slučaj prošle godine kada je iranski film "Nader i Simin" pokupio najveći broj medvjeda pa tako i Zlatni za najbolji film. Među novinarima koji se već tjedan dana poput sjena motaju između kino-dvorana na Potsdamskom trgu, kao blagi favorit slovi film "Barbara" njemačkog redatelja i redovitog gosta Berlinalea, Christiana Petzolda. Za drugog favorita slovi film "Sister" švicarske redateljke Ursule Meier. Za mnoge je od jučer favorit i djelo "Samo vjetar" mađarskog redatelja Benedeka Fliegaufa. Kroz njemačke medije se još povlače i imena poput Hans-Christiana Schmida i Matthiasa Glasnera, također stalnih njemačkih gostiju Berlinalea. I u tome je možda, po mišljenju ne samo stranih gostiju festivala, problem Berlinalea proteklih godina. U natjecateljskom programu se pojavljuje upadljivo velik broj njemačkih filmova. Ostatak dolazi iz zemalja čije filmove nismo u prilici tako često pogledati u europskim kinima. Zli jezici govore o egzotici. Umjetničko zahtjevnije velike produkcije, poput drame Stephena Daldryja o 11. rujnu "Ekstremno glasno i nevjerojatno blizu" ili "Hywire" Stevena Sodebergha su prikazani u glavnom natjecateljskom programu, no izvan konkurencije. Isto vrijedi i za medijski razvikani film Angeleine Jolie "U zemlji krvi i meda".

Dovesti zvijezde pod svaku cijenu

Nekako se stvorio dojam da direktor festivala Dieter Kosslick neke filmove dovodi u Berlin samo zato da bi u Berlin i dovukao zvijezde koje su povezane s filmovima kojima zaista nije mjesto na jednom "A" filmskom festivalu. Najčešće spominjani dokazi za ovu praksu su uzastopno pozivanje Madonne na Berlinale koja je u njemačku metropolu dolazila kako bi promovirala svoje filmove koje nitko nije htio gledati. No zato su promrzli paparazzi barem imali koga nekoliko dana ganjati po gradu. Kosslick je sebi uzeo za zadatak u zamrznuti i neugodni Berlin u veljači dovući dovoljno zvijezda od kojih živi svaki filmski festival. I upravo to je Dieteru Kosslicku, koji je prije 12. godina preuzeo pomalo posrnuli Berlinale, posljednjih godina padalo sve teže. Pored pomanjkanja glamoura, u usporedbi s konkurentima Cannesom ili Venecijom, Berlinaleu dodatno ugrožava pomicanje termina dodjele Oskara kao i sve veći značaj Sundance festivala koji se također održava početkom godine. Velike zvijezde pronalaze sve manje vremena da Berlin nekako uguraju između ova dva, posebice za američku filmsku industriju, važna događaja. Kosslickov pokušaj da unese malo boje na pomalo izblijedljeli crveni tepih tako što će na njega dovoditi egzotične filmske pojave poput, u Inidiji nesumnjivo najveće filmske zvijezde, Shaha Rukha Khana, uglavnom su izazvale podsmijeh.

Uspjeh "Parade"

No ono što Berlinale čini jedinstvenim i nezaobilaznim je mogućnost uvida u godišnju svjetsku filmsku produkciju. I to ne u glavnom programu nego u desetak popratnih sekcija od kojih su najvažnije Panorama i Forum gdje se i ove godine moglo vidjeti filmova koji svoj put ne pronalaze ni u najopskurnija berlinska art kina. To svakako ne vrijedi za jedini film na ovogodišnjem Berlinaleu u kojem je sudjelovala hrvatska filmska produkcija. Riječ je o "Paradi" srpskog redatelja Srđana Dragojevića koji je prikazan u sklopu Panorame gdje je u ponedjeljak doživo ovacije premijerne publike a i poprilična (i uglavnom pozitivna) pozornost njemačkih medija su jamstvo da će "Parada" nakon pobjedonosnog pohoda po zemljama jugoistočne Europe naći svoj put i do europskih kina.

Autor: Nenad Kreizer

Odg. ur.: S. Matić