Čak i u ratu mora biti nekih pravila: Ženevska konvencija

Prije 70 godina je nastala Ženevska konvencija o pravilima koja bi trebala vrijediti i u ratu. Ukupno je četiri Sporazuma i dva Aneksa i po njima se 196 država potpisnica obavezuje poštivati pravila ljudskosti čak i u ratu. To znači da ona vrijedi u čitavom svijetu. Teoretski.

Crveni križ, polumjesec od 2005. je i vjerski neutralan romb: osobe, vozila i zgrade sa tim znakom su tu da pomognu i nisu nikakva ratna prijetnja. Opet teoretski: nema malo primjera kad su pod tim znakom zaštitu nalazili i naoružani borci. Nepisano pravilo i snajperista jest: prvo zapovjednika, onda vezistu i onda sanitarca - i jedinica je u rasulu. Nitko tu ne misli na one koji trebaju pomoć.

Svakoj zaraćenoj strani bi trebalo biti jasno da taj znak znači pomoć vlastitim vojnicima kakva se onda jamči i protivniku. Dapače: njihova dužnost je pomoći ranjenom borcu čak i ako je u uniformi neprijatelja. Zato je nedopustivo takvo olako ignoriranje tih dragocjenih simbola humanosti.

Isto vrijedi i za vozila s tim znakom, bilo na kopnu, moru ili u zraku. Oni su tu da pomognu, a ne da se bore. Tim znakom je bila označena i HMS Lusitania: neosporno, Nijemci su počinili zločin torpedirajući je i to je bio povod da SAD uđu u Prvi svjetski rat jer je tako poginulo 128 Amerikanaca. Ali Lusitanija je redovito prenosila i oružje i streljivo što je opet apsolutno zabranjeno.

Trećom Ženevskom konvencijom je dogovoren odnos prema ratnim zarobljenicima: nema prisilnog rada, nema mučenja, ne smiju se koristiti kao taoci. Zarobljenički logori moraju biti izvan ratne zone. Oni imaju pravo na humani odnos i skrb, a nakon rata moraju biti oslobođeni. Opet: u sukobu Rusije i Ukrajine, Rusija ne želi priznati da uopće ima ratne zarobljenike. Za nju, to su "teroristi".

Ako već mora, rat je sukob vojnika u uniformi i s oružjem. Nikog drugog, civile se to ne tiče. Realnost jest - sve je opasnije biti civil u oružanim sukobima. Još i prije posljednjih sukoba u Siriji ili protiv IS-a je zabilježeno kako na svakog poginulog vojnika dođe po deset civilnih žrtava. Sad ih je vjerojatno još više...

Članak 3. jamči humanitarna pravila u svim sukobima. U četiri sporazuma iz 1949. izričito se spominju i sukobi unutar jedne države u kojima protivnici ne moraju biti borci koje druga strana priznaje kao vojsku. Pravila Ženevske konvencije vrijede i u tom slučaju, to je potpisalo svih 196 država.

Osobito ratovi za samostalnost nekadašnjih kolonija su pokazali kako ima zločina i zvjerstava protiv civila koji se nisu mogle niti zamisliti 1949. Prvi i Drugi zapisnik iz 1977. dodatno zabranjuje napade protiv civila i sustave naoružanja koji neminovno vode ka brojnim civilnim žrtvama.

Makar je svima jasno kako se i s postojećim pravilima previše olako odnosi, došli su i novi sukobi gdje još treba nešto učiniti: sukobi u cyber-svijetu, bespilotne letjelice i roboti, namjerno izazivanje ekoloških katastrofa... Barem kad je riječ o ovom posljednjem Ujedinjeni narodi već rade na novom dodatku Ženevskim konvencijama.

Međunarodna organizacija Crvenog križa je ovlaštena nadzirati držanje Ženevskih konvencija. Ali što ako se neka država ne želi - ili nije u stanju pridržavati se Konvencija u vlastitoj zemlji? Crveni križ tu ne može učiniti mnogo: sve se svodi na pisanje izvješća koji su u pravilu tajni i nisu dozvoljeni za objavljivanje.