Što je loše u tome da banka bude "državna"?
16. svibnja 2019
U upravi Commerzbanka u Frankfurtu zapravo nerado slušaju kad za njih netko kaže kako je to "djelomice državna" banka. Ali to je činjenica: njemačka država je spasila ovu novčarsku instituciju kad se zatekla u najvećoj nevolji i to novcem poreznih platiša. Doduše, taj novac nije otišao u vjetar nego je tako država postala daleko najveći pojedinačni dioničar ove banke.
Tome sad 16. svibnja ima točno deset godina i to tako još uvijek traje. Nema na vidiku izgleda da bi država prodala svoj udio: vrijednost dionice Commerzbanka je još uvijek previše niska da bi se to isplatilo. Kad se tako kaže kako je to "državna", onda se odmah pomisli da politika vuče konce i kod važnih odluka u ovoj banci, na primjer kad se nedavno razmišljalo o fuziji s Deutsche Bankom. Ali i u vladi u Berlinu i u banci u Frankfurtu odlučno niječu da takav utjecaj postoji.
Nešto neviđeno u nekoj velikoj njemačkoj banci
Već kad se pripremala skupština dioničara Commerzbanka za sredinu svibnja 2009. znalo se da se nešto mora dogoditi. Skupština je potrajala dva dana jer su dioničari morali donijeti povijesnu odluku: hoće li prihvatiti državu u svoje redove kako bi se provela dokapitalizacija. Novac je bio ljuto potreban kako bi se osigurao koliko-toliko sretan kraj preuzimanja Dresdner Banka. Uvečer 16. svibnja 2009. je konačno pala odluka i to uvjerljivom većinom od 97,7% glasova dioničara: prihvaća se prvo sudjelovanje države Njemačke u vlasništvu jedne od najvećih privatnih banaka ove zemlje.
Tako je i danas država Njemačka vlasnik 15,6% dionica banke koja je u međuvremenu prebačena iz burzovnog indeksa DAX u MDax. Tadašnji direktor Commerzbanka Martin Blessing je dioničare uspio uvjeriti i zdravom dozom istine i iskrenosti: "I mi smo počinili greške", izjavio je u danima dok je čitavim svijetom tutnjila financijska kriza. "Trebali smo jednostavno imati više povjerenja u naš zdrav razum", rekao je Blessing.
Fuzija s Dresdner Bankom: velika greška...
Bivši čovjek iz McKinseyja ipak u te greške nije htio uvrstiti i preuzimanje Dresdner Banka. Fuzija dvije velike banke "strateški ima smisla", ali je i priznao kako se nije moglo procijeniti kad će točno "eksplodirati bombe" - dakle "truli" krediti u poslovnim knjigama Dresdner Banka. A to se dogodilo ranije nego što je bilo tko očekivao: nije se još dobro niti osušila tinta na potpisu sporazuma o fuziji kad je sredinom rujna 2008. propala američka investicijska banka Lehman Brothers. Njezina propast je sa sobom u nevolje dovela nebrojeno banaka, čak i država u svijetu.
To se dogodilo i s Dresdner Bankom koji je godinama sa sobom vukao osiguravatelj Allianz. Tako se onda i Commerzbank odjednom našao u smrtnoj opasnosti. "Akvizicija Dresdner Banka je tada bila uzrok da je i Commerzbank skoro propao", kritizira Klaus Nieding iz društva dioničara DSW. Visoki troškovi fuzije, mnogo posla i malo dobiti - to je njegova bilanca tadašnje fuzije.
...ili korist, gdje je još dobro ispalo?
Nevolje nisu prestale niti do današnjih dana: Commerzbank se godinama bavio samo sam sa sobom i nije imao vremena i snage prilagoditi se novim okolnostima na tržištu, smatra Nieding. Službeno, trajalo je 1000 dana da te dvije banke počnu funkcionirati kao jedna. Ljudi iz Commerzbanka ipak vjeruju kako bi njihovoj banci danas bilo još gore da nije preuzela Dresdner: došle su i dobre privatne mušterije, ali i važne tvrtke i poduzetnici. Sve se to polako sada isplaćuje, makar je zbog ove niske kamatne stope Europske središnje banke život težak mnogim bankarima.
Nije bilo lako donijeti odluku da država uđe u vlasništvo banke zapravo tek nakon što je Blessing bio jedva 100 dana na položaju predsjednika uprave. Svašta se morao naslušati: kako je "državni bankar", "Merkeličina pudlica". Jedva da mu je tko vjerovao kako jedva da ikad i odlazi u Berlin kako bi se objašnjavao najvećem dioničaru.
Ipak nije "prava" državna banka
Je li se suvlasništvo države pokazalo kao loša odluka? Profesor ekonomije i stručnjak za poslovanje banaka iz Frankfurta Martin Faust misli kako se lako možemo složiti da ulazak države u vlasništvo "nije štetio, nego sasvim suprotno od toga: bio je faktor stabilnosti". No kriza je prošla, tako da i profesor misli kako "država više ne mora biti suvlasnik Commerzbanka. To bi bila važna poruka kad bi se država konačno povukla iz vlasništva".
No isto tako treba biti pošten i reći kako Commerzbank nije i nikad nije bio "državna banka": država Njemačka jest suvlasnik, ali ona ne jamči za tu banku preko onoga što je vrijednost dionica koje ima, baš kao i svaki drugi dioničar. I baš kao i svaki drugi dioničar, sada pak ministar financija Olaf Scholz mora donijeti odluku hoće li prodati ili zadržati dionice.
A kako stvari stoje, ministru se jednostavno ne isplati prodati: kad je prije deset godina kupovao dionice Commerzbanka potrošio je 5,1 milijardu eura jer je i vrijednost dionice bila oko 26 eura. Sad pak tumara negdje oko osam eura: prodajom bi izgubio više od dvije trećine novca koji je uložio. Zato i ministar kaže kako se "može poći od pretpostavke da će država Njemačka ostati suvlasnik još neko vrijeme".
aš(dpa)