Što je njemački novinar doista napisao o Thompsonu?
23. srpnja 2020Jedna pjesma Marka Perkovića je Manuelu Neueru izazvala mnoge neugodnosti. Glazbenik koji se nazvao po strojnici Thompson je na Balkanu kontraverzna ličnost. Za mnoge on umanjuje zločine fašizma i hrvatskog nacionalizma. Ali tko je on doista? Posjetili smo ga.
Prije nekih sat vremena smo izašli iz Splita, ceste vijugaju kroz kamenjar dalmatinske zagore, uz malena sela i imanja i mnoga od njih ne izgledaju kao da u njima još netko živi. Hrvatska spada u zemlje s najbržim smanjivanjem broja stanovnika na svijetu. Maleni natalitet i velik broj odlazaka iz zemlje stvaraju tmurnu mješavinu čije se posljedice sve jasnije vide u hrvatskoj provinciji. Na stotine tisuća ljudi je u protekla dva desetljeća napustilo Hrvatsku. Od kako je ona 2013. pristupila Europskoj uniji se ovaj trend samo još ubrzao. Na desetine tisuća ljudi iz godine u godinu okreću leđa svojoj domovini. Za razliku od "naraštaja gastarbajtera" u šezdesetima i sedamdesetima prošlog stoljeća, većina sad ne odlazi s namjerom i vratiti se jednog dana - osim možda na ljetovanje. Većina napušta zemlju iz financijskih razloga, ali mnogi žele pobjeći od jednog društvenog sustava kojeg smatraju korumpiranim i neprijateljskim prema nečijem učinku. Svake godine ova zemlja se smanjuje za stanovništvo jednog malenog gradića. Ljudi uglavnom odlaze u Njemačku i Austriju, mnogi i u Irsku i druge zapadnoeuropske zemlje. Najvažnije je samo da se ode. Još uvijek Hrvatska barem službeno ima nešto preko četiri milijuna stanovnika, ali nije daleko trenutak kad će na prvom mjestu cifre stajati jedna trojka.
Nije drugačije niti u Dalmatinskoj zagori - kako se zove zaleđe Splita, ali to je tamo tako već generacijama. Odavde ljudi odlaze od kako se pamti kako bi prehranili svoje obitelji. Za vrijeme Habsburgovaca su još nalazili posao u lukama Šibenika, Zadra i Splita, neki su odlazili i u Zagreb. Od šezdesetih prošlog stoljeća je odlazilo i sve više "Gastarbeitera" u Njemačku. Mnogi već i onda da se nikad nisu vratili, drugi pak s ciljem na sjeveru uštedjeti novac za dobar život na jugu.
U neko doba nakon dobrog sata vožnje kroz slikovite predjele sa sve manje stanovništva odjednom nam pred oči dolazi taj tenk. Sovjetski T-55, već žestoko zahrđao, iza njega umorno i bez trunka vjetra visi hrvatska zastava. Tenk je spomenik, ostavština iz posljednjeg rata - što u Hrvatskoj naravno znači nešto posve drugo nego u Njemačkoj. Hrvatsku od posljednjeg rata dijeli jedva četvrt stoljeća. Njegovi ratni veterani nisu starci u poodmakloj dobi, nego ih mnogo još nije niti u dobi za mirovinu. Hrvatski Domovinski rat kojom je ova zemlja osvojila i obranila svoju neovisnost je završio tek 1995. Tek posljednjom velikom ofenzivom, Olujom su Hrvati osvojili područje koje su godinama okupirali Srbi. To je bilo u ljetu 1995. nedugo nakon što su Christo i Jeanne Claude u mirnom Berlinu prekrili zgradu Reichstaga. Tenk koji svjedoči o tim borbama stoji na ulazu u naselje imenom Čavoglave. Danas tamo živi još oko 150 ljudi, kad je izbio rat 1991. bilo ih je najviše 300, ali ipak čitava Hrvatska zna ime ovog sela.
To je zasluga čovjeka koji je ovih dana i u Njemačkoj na naslovnim stranicama. "Ovdje Neuer pjeva pjesmu skandaloznog sastava ekstremne desnice", naslovio je list Bild i uz to objavio fotografiju (na internetu i video) golmana nacionalne momčadi Manuela Neuera u neuobičajenoj pozi. Navodno je nastala u baru na plaži kod Dubrovnika i pokazuje Neuera kako zajedno pjeva pjesmu "Lijepa li si" hrvatskog pjevača Marka Perkovića. Time je zapravo već izrečena presuda pred sudionicima socijalnih mreža ionako brzih na osudama i progonu. Jer taj pjevač je, blago rečeno, spornog ugleda. U Neuen Zürcher Zeitungu se jednom netko jasnije izrazio: Perković, koji se na pozornici naziva Thompsonom, je "bard mržnje".
Slične atribute se hrpimice nalaze u izvješćima o najpoznatijoj rock-zvijezdi Hrvatske: pišu kako on smanjuje značaj ili slavi fašizam i ustašku vladavinu koja je u Hrvatskoj trajala od 1941. do 1945. Koristi fašističke termine u svojim pjesmama, vrijeđa žrtve i veliča (hrvatske) počinitelje, na primjer hrvatske generale koji su osuđeni pred Sudom za ratne zločine u Haagu za zločine za vrijeme rata koji je u devedesetima nastao nakon raspada Jugoslavije. Čak i pjesma "Lijepa li si", iako zvuči nevino ima politički naboj jer u toj pjesmi ljepotama Hrvatske stoje i teritorijalne pretenzije prema susjednoj državi Bosni i Hercegovini i uz put se niječu zločini koje su hrvatski ratni zločinci počinili u toj zemlji. Zato je ispravno da se koncerti Thompsona u inozemstvu otkazuju na pritisak antifašističkih udruga, kažu protivnici ovog pjevača.
U kojoj mjeri je Thompson i sporan i popularan, to je i prije Neuera već okusila i Angela Merkel. Kad je njemačka kancelarka u svibnju 2019. uoči izbora za Europski parlament došla u Zagreb je hrvatski premijer Andrej Plenković pustio svirati i pjesmu "Lijepa li si". Čitava dvorana je tutnjila, kancelarka koja ništa nije slutila je također pala pod utjecaj ritmičkog pljeska gomile. Posebno u Bosni i Srbiji, ali i kod liberalnih Hrvata je to izazvalo nerazumijevanje. Iz ureda kancelarke je kasnije na upit hrvatskih medija priopćeno kako Merkelica nije znala koje će pjesme biti svirane na manifestaciji, ali i kako je u Zagrebu jasno pokazala kako odbija nacionalizam.
Nasuprot odbijanja tog pjevača koje se osjeća i u dijelu hrvatskog društva i u susjednim zemljama stoji oduševljenje stotine tisuća Hrvata i bilo bi previše jednostavno kad bi zbog toga sve njegove obožavatelje proglasili šovinistima ili čak fašistima. Ima i takvih, ali za mnoge je njihov idol tek domoljub i netko tko kao nitko drugi pogađa raspoloženje gomile kad pjeva o hrvatskoj teškoj borbi za neovisnost. U Hrvatskoj time puni nogometne stadione. Koncert kojim je otvorio svjetsku turneju nazvanu po istoimenom albumu "Bilo jednom u Hrvatskoj" je prije nekoliko godina na Maksimirskom stadionu okupio 60.000 ljubitelja. Bilo to Australija, Austrija, Švedska, Kanada ili Njemačka - posvuda gdje ima spomena vrijedan broj hrvatskih iseljenika - Thompson puni dvorane.
Doduše je i gotovo svaki nastup "ultranacionalističkog rokera desnice" kako ga je jednom nazvao Süddeutsche Zeitung, popraćen i prosvjedima. Više puta su prosvjedi doveli da je organizator već najavljeni koncert morao otkazati. Kako Perković vidi sebe i koju ulogu ima, barem za zapadne novinare je to do sad bila nepoznanica. Jer u ne posve neopravdanoj bojazni kako će samo biti ocrnjen njima nikad nije davao intervjue.
Čak i u samoj Hrvatskoj su mu smjeli doći samo izabrani novinari. Tako je i ekstremno desničarski list Hrvatski tjednik 2018 zvijezdi dao tek nekoliko natuknica koje su izgledale kao pitanja, ali rezultat je imao malo veze sa novinarstvom. Nakon dugog oklijevanja, pjevač je prošle godine bio spreman učiniti iznimku i u njegovom rodnom mjestu Čavoglavima čitav dan stajati na raspolaganju za sva pitanja. To doduše ima svoju pozadinu koja je počela 16. srpnja u Zagrebu: dan prije je hrvatska momčad u Moskvi postala nogometni viceprvak svijeta i tada je slavodobitno bila dočekana na svom povratku u glavni grad Hrvatske. Još nikad u povijesti gubitnici (u finalu su izgubili od Francuske) nisu bili dočekani s više oduševljenja nego hrvatski izabranici u srpnju 2018.
Usred slavlja: Thompson. "Lijepa li si" je i neslužbena himna hrvatske nogometne momčadi. Igrači znaju sve riječi pjesme i izrijekom su željeli najveći trenutak svoje karijere na Jelačićevom trgu u Zagrebu proslaviti zajedno sa Thompsonom i njegovim pjesmama. Tako se to i dogodilo, ali obzirom da ovaj pjevač polarizira kao niti jedan drugi umjetnik u Hrvatskoj, to nije naišlo samo na odobravanje. "Dovoljno je loše da je ekstremno desničarski gad i slavljenik fašizma, umjetničko ime Thompson na dočeku nogometaša stajao na pozornici zajedno sa njima i tako čitavoj proslavi koja je počela mirno i radosno oduzeo njenu nevinost. Ali što još više zastrašuje jest da je to jedva nekoga smetalo u Hrvatskoj", pisao sam tada kao svjedok i dopisnik iz Zagreba za FAZ. Ova druga rečenica, to se naknadno ne može poreći, je bila pogrešna. Naime mnogi u Hrvatskoj se nisu slagali s nastupom Thompsona, ali u euforiji tog dana se to nije primjećivalo.
Ali i prva rečenica je imala svoj nastavak. Dio dobro povezanih Hrvata u Njemačkoj je bio srdit, pljuštale su ljutita pisma, često puna mržnje i primitivna. Sva ona su naravno ostala bez odgovora, ali jedan autor poruke se isticao iz šovinističke kakofonije. Doduše je i on kritizirao "nakupinu parola antifašističkih udruga" u mom spornom tekstu, ali za razliku od ostalih branitelja Thompsona se potrudio dati i sadržajne argumente. Prije svega se u svojoj poruci striktno držao civiliziranog načina ophođenja, što je u socijalnim daleko od toga da je to još uvijek pravilo - ako je ikad bilo. "Vaš članak - oprostite mnogo puta!!! - je jednostavno zlonamjeran i zanatski mizeran!" pisao mi je taj čovjek. I predložio mi: "Na Vašem mjestu bih s tom osobom kojeg tako grozno optužujete i osobno razgovarao ili čak napravio intervju. Što mislite o tome? Nakon toga bi imali dovoljno materijala za objektivnu kritiku."
Na moje zapanjen odgovor je li Perković spreman dati intervju nekom stranom novinaru koji ga je nazvao "ekstremno desničarski gad", autor poruke je sadržajno odgovorio kako će se potruditi uspostaviti kontakt. Tako je nakon korespondencije koja je potrajala dobru godinu dana u listopadu 2019. doista i došlo do susreta u kojem su vrijedila samo dva pravila. Prvo: sve se može pitati. Drugo: niti jedna rečenica intervjua se ne smije objaviti prije nego što ga on autorizira. To je i najvažniji razlog zašto se tek sad, gotovo deset mjeseci nakon što je vođen, objavljuje autoriziran razgovor vođen na hrvatskom i kojeg je Perković mnogo puta ispravljao.
Nakon što smo prošli pored tenka na ulazu u mjesto više nije bilo teško naći pravu kuću, jer Čavoglave su velike samo u Thompsonovim pjesmama. Domaćin nas je čekao u vrtu. Odmah: nekakav gad Marko Perković u osobnom kontaktu nipošto nije, potpuno suprotno od toga. On je pristojan, susretljiv, skroman. Čovjek uopće ne ispunjava uobičajenu predodžbu arogantne i neodgojene rock-zvijezde. Razgovor se vodi u vrtu kuće njegovih roditelja. Perković, koji živi u Splitu, je često tamo preko vikenda. Različito od drugih ljudi s jugoistoka Europe koji su došli do novaca i koji si grade velebne vile s apsurdno mnogo balkona i lavovima ili orlovima od gipsa pred ulazom u garažu, Perković je kuću tek neupadljivo renovirao. Jedva se razlikuje od drugih kuća u mjestu.
Blagi je jesenski dan. Perković nas za pozdrav poslužuje s blagom dalmatinskom rakijom za prije podne, od sad se vrti i magnetofon. Pitam Perkovića najprije o njegovoj obitelji. Intervju ne treba izbjegavati kritična pitanja, ali uglavnom nema nikakvog smisla ući u razgovor kao istraživački bik spreman na borbu ako se o sugovorniku doista želi nešto saznati. A poznato je da mu je važna povijest njegove obitelji, osobito obitelji oca: to se čuje i u tekstovima njegovih pjesama i zna se iz starih intervjua za hrvatske medije.
Dakle obitelj: oboje, majka Marija i otac Ante potječu iz sela. Takozvani obični ljudi. Njihov sin Marko je rođen 27. listopada 1966. ali roditelji su prijavili rođenje tek sljedeće godine i službeno su unijeli kao dan njegovog rođenja prvi siječanj 1967. To nije bila rijetkost u provinciji Jugoslavije gdje začuđujuće velik broj muškaraca određene dobi ima rođendan 1. siječnja. Važan razlog je bilo očekivanje kako će njihovi sinovi otići na služenje vojske tek kad budu snažniji i otporniji. Ante Perković je kasnije otišao raditi u Njemačku. On je tamo bio jedan od desetke tisuća "Jugosa" - tako ih se onda zvalo u Njemačkoj jer se jedva tko trudio činiti razliku između Srba, Hrvata, Bosanaca, Slovenaca ili Albanaca. U zapadnonjemačkoj republici gospodarskog čuda, u Mönchengladbachu i u drugim mjestima je Ante Perković zaradio novac kakav se nije mogao zaraditi u dalmatinskom zaleđu. "Radio je razne poslove, a najviše u građevini. Na jednom gradilištu se i polomio. Nije u to vrijeme bio lak život, borba za egzistenciju je bila teška", govori Perković o svom ocu. Drugi očevi su kasnije doveli i svoje obitelji u tuđinu, ali kod Perkovića to nije bilo tako. Majka je podigla sinove, dok je djed predstavljao obitelj prema drugima, kao što je tada bilo uobičajeno i kao što je djelom tako još i danas u izrazito patrijarhalnoj hrvatskoj provinciji. Otac je kući dolazio samo na odmor i svaki put bi sa sobom donio svoj maleni udio njemačkog gospodarskog čuda. Njegov rad u inozemstvu je obitelj oslobodio od teške bijede, kuću u selu su mogli izgraditi od novca iz Njemačke, kaže nam Perković.
Opisuje svoju obitelj kao vjernike i stroge antikomuniste. Vjerovalo se u Isusa, ne u Tita. Makar je Jugoslavija u usporedbi s komunističkim diktaturama Istočnog bloka bila znatno liberalnija, za takvu obitelj je to značilo i da je uspon u društvu bio gotovo nemoguć i gospodarski uspjeh je bio moguć gotovo jedino zaobilazno, radom u Zapadnoj Europi. Za razliku od država sovjetskog upliva moći, Jugoslavija je ipak svojim građanima davala mogućnost napustiti njihovu zemlju i potražiti sreću u daljini. Sve dok se u inozemstvu nisu politički isticali, ljudi su se smjeli vraćati i njihove devize ulagati u kuću ili nešto drugo što je obećavalo sreću. To je bila golema razlika prema zemljama kao što su bile Rumunjska, Poljska ili Istočna Njemačka gdje se u pravilu država mogla napustiti samo riskirajući goli život i bez mogućnosti povratka.
Ipak se njegova obitelj u Jugoslaviji osjećala neslobodna, kaže Perković. Jednom je njegov otac dok je bio na odmoru sa svojim prijateljima pjevao "patriotsku pjesmu" i zbog toga je na neko vrijeme završio u zatvoru. Problema s pogrešnim pjesmama je kod Perkovića dakle bilo i ranije. Režim u Jugoslaviji je bio nemilosrdan, kaže: "Svi koji su mu prkosili ili se bilo kako suprotstavljali završavali su u zatvoru te bili maltretirani i zlostavljani. Tada krivo izgovorena riječ ljude je dolazila glave."
Takva tvrdnja za Jugoslaviju kasnih četrdesetih i početkom pedesetih je svakako bila točna. Ali da je tako izgledala i svakodnevica većine ljudi Jugoslavije u kojoj je on odrastao u sedamdesetima, u to se smije sumnjati. Ali u sjećanju Perkovića ili barem u njegovom pripovijedanju je to bilo tako. Obitelj je morala svoje prave osjećaje držati u tajnosti. "Dok smo bili maloljetni naši roditelji i stariji su vrlo malo pričali o stanju i prošlosti jer su se bojali." Roditelji, kaže Thompson, su uvijek pokušavali zaštititi djecu i držati ih podalje od komunističke ideologije. Titov pionir je naravno morao biti i Perković. Možda u nekoj kutiji od cipela još uvijek stoji njegova fotografija sa crvenom maramom oko vrata.
Ali ako je to doba obilježilo Perkovića, onda je taj biljeg već odavno zatrpan pod ruševinama rata u kojem je nestala Jugoslavija.
Rat je počeo 1991. kad je on bio usred svojih dvadesetih godina. Iz tog rata u kojem se Perković borio kao dragovoljac i koji je trajno obilježio njegov svjetonazor potječe i njegov nadimak. "Na samom početku rata, kada smo napadnuti od srpskog agresora, mi dragovoljci smo se na svakakve načine naoružavali kako bi se obranili. Prije nego što će novo naoružanje biti podijeljeno ja sam dobio zadatak preuzeti nove prognanike i odvesti ih vozilom u Split na sigurno područje i nisam bio prisutan u tom trenutku kada su se dijelile nove puške", kaže Perković. Kad se vratio ostao je samo još jedan Thompson, jedna već tada zastarjela američka strojnica iz Drugog svjetskog rata. Teška i nepraktična tako da je nitko nije htio. Drugi su se šalili: "Dolazi Marko sa svojim Thompsonom." Tako je dobio nadimak pod kojim je postao poznat.
Čavoglave su 1991. bio dio područja na kojem su se vodile teške borbe. Oružane snage Srbije koje su se nazivale Jugoslavenska narodna armija su pokušavale stvoriti klin između slabih hrvatskih linija u Dalmaciji. Napadač je bio Deveti korpus kojem je zapovijedao Ratko Mladić koji je kasnije premješten u Bosnu gdje je u genocidu u Srebrenici dao pobiti više od 7.000 ljudi. Ali u Dalmaciji je mnogo slabijim braniteljima uspjelo držati u šahu Mladićeve jedinice. Jedan od njih je bio Marko Perković sa svojim Thompsonom. Tada, još na bojišnici je napisao i svoj prvi hit. "Bojna Čavoglave" pjeva o obrani njegovog sela. Bez poznavanja ove pjesme i rata o kojem je riječ se ne može razumjeti fenomen Thompsona.
Hrvatima, tako je glasila poruka nadmoćnih srbijanskih napadača, će se ostaviti toliko područja koliko se može vidjeti s crkvenog tornja u Zagrebu. U tom očajničkom položaju i obzirom na nadolazeće odlično naoružane srbijanske jedinice je nastala Perkovićeva pjesma koja se ubrzo proširila po svim bojišnicama. "Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi. Nećete u Čavoglave dok smo živi mi", kaže se u pjesmi. U pjesmi je i prijetnja Mladićevim snagama koja je, obzirom na vojno stanje, bila doista malo realistična: "Stići će vas naša ruka i u Srbiji, Stići će vas Božja pravda, to već svatko zna, Sudit će vam bojovnici iz Čavoglava." Pjesma se slušala i pjevala u trenutku kad je trećina Hrvatske bila pod srpskom okupacijom.
"Bojna Čavoglave" je ratna pjesma koja u kratkim stihovima i jednostavnoj rimi pomogla ojačati hrvatski duh otpora - i bila u tome izuzetno uspješna. Tekst je bez sumnje marcijalan. Ali mogu li si ljudi koji nisu sami morali doživjeti kako neprijateljska artiljerija ugrožava njihov vlastiti grad, vlastito selo i vlastitu kuću uopće dopustiti nekakav točan sud? Pjesma im je dala hrabrosti u mračnim danima, kažu mnogi Hrvati i to ne samo branitelji.
Problematično nije to da tu netko pjeva o oružanoj obrani svoje domovine. Problematičan je prvi stih pjesme koji je zapravo poziv: "Za dom - spremni!" On je bio bojni poklič hrvatskih fašista koji su pod njihovim poglavnikom Ante Pavelićem u Drugom svjetskom ratu poklali stotine tisuća Srba, Židova i Roma. Taj pozdrav odgovara njemačkom "Sieg Heil!" i u Hrvatskoj je on proglašen kršenjem Ustava. Doduše je više nižih sudova u Hrvatskoj donijelo i drugačije odluke, ali je Ustavni sud kao najviša sudska instanca više puta potvrdio kako taj pozdrav nedvojbeno spada u kontekst kratkotrajne fašističke vladavine u Hrvatskoj. Tek prije nekoliko tjedana je taj sud još jednom potvrdio to mišljenje.
To doduše mijenja malo toga jer u hrvatskom društvu nedostaje i političke sloge i volje i provesti odgovarajuće odluke Ustavnog suda. Pjesme Perkovića imaju veliku ulogu da takve sloge nema. Mnogi si kažu: kad stotine tisuća obožavatelja u njegovim pjesmama i na koncertima pozdravljaju "Za dom - spremni", što tu može biti loše?
Nikoga valjda neće iznenaditi da je kod srpske manjine u Hrvatskoj i kod malobrojnih preostalih hrvatskih Židova izazvalo najgora sjećanja ili strahove kad je hrvatska neovisnost 1991. bila popraćena tom parolom ubojica. Povjesničar Alexander Korb o tome zna ispričati jednu znakovitu priču. Korb je jedan od najboljih poznavatelja ustaškog režima i s njegovom knjigom, objavljenom prije par godina "U sjeni svjetskog rata - masovno nasilje ustaša protiv Srba, Židova i Roma u Hrvatskoj 1941.-1945. postigao je umijeće da su ga i srpski i hrvatski ekstremni nacionalisti proglasili prijateljem one druge strane. Srbi su ga optuživali kako je umanjio teror ustaša, Hrvati su mu prigovarali kako je u tome groteskno pretjerao. Korb je dakle sve napravio kako treba. On je razgovarao s preživjelima onog doba, pa tako i sa Zeev Milom iz Tel Aviva koji je preminuo ovog proljeća u dobi od 98 godina.
Milo je rođen 1922. u Zagrebu kao Vladimir Müller i preživio je holokaust u Hrvatskoj. Nakon rata je sa svojom suprugom odselio u Izrael, ali su među sobom ostali vjerni svojem hrvatskom materinjem jeziku. "Kad su 1991. posjetili svoj rodni grad Zagreb, glavni grad Hrvatske koja je tek postala neovisna, bili su potreseni", svjedoči Korb svoj razgovor s Milom. Posvuda su mogli čuti pozdrav "Za dom - spremni", povrh toga je u izlozima knjižara bila prava poplava ustaških knjiga. "Pometeni su otišli iz Hrvatske i u svojoj nesigurnosti nisu znali drugog lijeka nego da ubuduće više nisu među sobom govorili hrvatski. Više se nisu osjećali dobro u hrvatskom i tako su prešli na njemački, njihov drugi materinji jezik."
Kako objašnjava Korb, ta epizoda pokazuje dvije stvari: "S jedne, progonjeni Židovi u Hrvatskoj su od 1941. do 1945. bili suočeni sa tek malo Nijemaca jer njihove ubojice su u pravilu bili hrvatski nacionalisti. S druge, Zeev Milo nikad nije imao sumnji da ga zgraža hrvatska politika prema svojoj prošlosti, dok je bio pun riječi hvale kako se prema tome odnose u Njemačkoj."
Perković ne želi priznati kako je početkom devedesetih u Hrvatskoj moglo biti ljudi, baš kao i njihovih potomaka koji su se, obzirom na izuzetan teret poziva "Za dom - spremni" mogli bojati. Ili ga to ne zanima. S fašizmom taj pozdrav nema veze, kaže on. "Ovaj pozdrav korišten je početkom 1991. godine onda kada je na Hrvatsku izvršena agresija te su ga svi doživljavali kao autohtoni i stari hrvatski pozdrav koji u svojoj naravi i poruci nosi plemenito geslo koje poziva na obranu i čuvanje svoga doma." Branitelji Thompsona tvrde da je taj sporan pozdrav mnogo stariji od fašističke države Hrvatske i ima uzor najmanje od hrvatskog bana Jelačića u 19. stoljeću ili još ranije.
Ali tko to zna? Tko pomisli na vojskovođu Habsburškog doba kad čuje taj bojni poklič? "Taj pozdrav mladom čovjeku je asocijacija na Domovinski rat, a ne drugi povijesni kontekst. Mlada osoba kad čuje pozdrav 'Za dom spremni' pritom misli na moju pjesmu 'Bojna Čavoglave'", uvjeren je Perković. Radi se o 1991., a ne o 1941. "Prema tome taj pozdrav je čvrsto vezan za Domovinski rat, a ne za fašizam nacizam i bilo kakav šovinizam. Mlada osoba kad čuje taj pozdrav veže ga za Oslobodilački rat i sa nikakvim drugim povijesnim kontekstom."
Perković ne razumije - ili se čini da ne razumije, zašto drugi to vide drugačije i odakle toliko uzbuđenje kad se čuju te zloglasne riječi. Početkom devedesetih kad je stvorena hrvatska država i u ratu se borila za svoje preživljavanje, nitko nije postavljao pitanje o tom pozdravu, "... nitko nije postavljao pitanja oko toga pozdrava i on nikome nije bio upitan, niti ga je itko doživljavao kao fašistički pozdrav. Nisu ga negativno doživljavali ni mediji niti bilo koja Udruga. Nije poznat niti jedan slučaj iz toga vremena da se netko javno oglasio i negativno okarakterizirao taj pozdrav" tvrdi Perković.
Još i prije četvrt stoljeća sve to ipak nije bilo baš tako neosporno, ali i stručnjaci kao Alexander Korb mogu potvrditi da je takav pozdrav početkom devedesetih jedva bio izložen kritici u hrvatskoj većini stanovništva (i treba primijetiti: u državi koja se morala braniti od srpske vojne agresije.) "Ali to je prije izraz određenog zaborava na prošlost u Hrvatskoj u to doba", kaže Korb. To se vidi i na primjeru ustaškog koncentracionog logora Jasenovac: "U njemu je ubijeno oko 100.000 ljudi, ali sve do prije dvadesetak godina tamo nije postojao spomenički kompleks koji je funkcionirao. O zločinima ustaša se nije govorilo niti u školskoj nastavi. To se tek polagano mijenja, također i na temelju europskih i međunarodnih standarda kada je riječ o sjećanju na žrtve zločina Drugog svjetskog rata."
Perković je svojem usmenom odgovoru u razgovoru kasnije u autoriziranom izdanju dodao i opsežnu povijesnu odrednicu. Pozdrav, piše na kraju ovog izlaganja, je postao poznat širokoj europskoj i svjetskoj javnosti zbog svojeg korištenja između 1941. i 1945., "ali mi Hrvati ga poznajemo od prije i nakon toga perioda, pogotovo mlađe generacije ga vežu isključivo za Domovinski rat." To je standardni argument hrvatske ekstremne desnice koji sadrži sasvim odlučujuću grešku u logici, kao što upozorava i Dario Brentin iz Centra za jugoistočne europske studije Sveučilišta Graz: "Nemoguće je argumentirati povijesnim kontinuitetom, a onda pokušati jednostavno obrisati jedno ne posve beznačajno razdoblje, naime doba službene upotrebe pozdrava u Hrvatskoj između 1941. i 1945."
Jedva može iznenaditi kako takva selektivna kultura sjećanja može posebno uplašiti Srbe ili Židove u Hrvatskoj. O suzdržanosti Židova se Perković ne izjašnjava, ali itekako o Srbima i njihovoj ulozi u devedesetima. Onim Srbima koji su prihvatili Hrvatsku kao svoju državu nije smetao taj pozdrav, tvrdi. Ali većina Srba su početkom devedesetih pak krenuli u pobunu protiv hrvatske države koja je nastajala, konstatira Perković. Te Srbe Perković zove "Četnicima" prema velikosrpskim dragovoljcima u Drugom svjetskom ratu. " A što su o tom pozdravu ili bilo kojem hrvatskom simbolu mislili Srbi koji su se pobunili protiv Hrvatske države početkom devedesetih, ne treba niti pričati, s obzirom na to da su uz pomoć JNA i četnika iz Srbije okupirali jednu trećinu Hrvatske, a pritom učinili strašne zločine, razorili Hrvatske gradove i sela."
Ozbiljno povijesno istraživanje neće osporavati kako je od 1991. postojala srpska agresija protiv Hrvatske i da su se lokalni Srbi, uz golemu vojnu podršku Beograda, nasilno digli protiv svojih hrvatskih susjeda. Ali ta ostentativna reciklaža fašističkih simbola u mladoj hrvatskoj državi je dovela i do toga da je srpska manjina još žešće odbijala hrvatsku neovisnost i pojačala tendenciju odcjepljenja. Doduše većina Srba nije htjela živjeti u hrvatskoj državi i ne bi htjeli u njoj živjeti čak i kad bi bila uzor demokracije. Ali da se nova država djelomice pozivala na fašističke simbole i u svakom slučaju se nije od njih distancirala im je poslužilo i kao dodatni argument za nasilno odbijanje hrvatske težnje za vlastitom državom. To ne opravdava rat Beograda protiv Hrvatske, ali je dio objašnjenja zašto je nadolazeća agresija nailazila na toliku potporu lokalnih hrvatskih Srba.
Na pitanje, osporava li da rješenja koja on koristi u svojim koncertima i pjesmama od 1941. bilo masovnih ubojstava Srba i Židova u Hrvatskoj, Perković odgovara ipak zaobilazno: "Ne vjerujem da su umirali radi simbola već radi bolesnih umova koji su provodili sotonske planove."
Sotonski planovi. Možda je moguće i tako opisati holokaust u Hrvatskoj koji je dodatno bio proširen sustavnim progonom Srba. Točno je i da parola "Za dom - spremni" ima svoje povijesne korijene koji leže prije fašističkog osvajanja vlasti. Ali to ne mijenja ništa da se konotacija danas ne može svesti na prefašističke korijene. To bi bilo otprilike tako kao kad bi slogan "Svakom svoje" danas htjeli koristiti s obrazloženjem kako ta parola seže sve od antike i imala je dugu tradiciju prije nego što je poslužila kao natpis nad koncentracionim logorom Buchenwald kod Weimara. Ono što je povijesno i kronološki točno, zbog toga još nipošto ne mora biti ispravno. To viđenje se u Hrvatskoj tek polagano širi, a i to nipošto ne kroz sve slojeve društva.
"Postoji široko rašireno viđenje u hrvatskom društvu po kojem je taj pozdrav ima dugu prošlost i kako su ga ustaše tek zloupotrijebile", kaže Dario Brentin. Doduše je točno kako korijeni sličnih formulacija sežu čak u 16. stoljeće. Tako je jedan sličan poklič odjekivao još u bitki protiv Osmana pod sultanom Sulemanom Veličanstvenim gdje su se Hrvati borili na strani Habsburgovaca. Ali današnja asocijacija ne nedvojbeno drugačija, jasno kaže Brentin. Nikakvo, bez obzira kakvo tumačenje povijesti tu nešto može promijeniti: od 1941. parola je prije svega vezana za ulogu Hrvatske u najkrvavijem genocidu u povijesti.
A da Perković na svojim koncertima ipak ne želi odustati od tog pozdrava djeluje kao tvrdoglavost. Ali može biti i hladna računica jer uporno kršenje tabua je i dio njegovog poslovnog modela. Perković je, da tako kažemo pjevajući Björn Höcke (političar AfD-a - op. ur.). On tvrdi kako ne razumije zašto su u proteklim godinama morali biti otkazivani njegovi koncerti zbog prosvjeda. To je djelo njegovih hrvatskih neprijatelja koji surađuju sa židovskim udrugama u inozemstvu, kaže u našem razgovoru. "Razumljivo je da je židovska zajednica posebno osjetljiva na pojave fašizma pa bi na žalost u većini slučajeva reagirali na prvu i bez posebne provjere povjerovali u te neistine." Pod tim pritiskom su organizatori nastupa i vlasnici dvorana uvijek iznova popuštali: "Negdje gdje su imali potporu od židovske zajednice dobili bi veliki prostor na terenu i medijima u ostvarenju svoga plana, a taj je plan uvijek bio prikazati mene i moju publiku negativnom pojavom."
Takvo objašnjenje se često može čuti od branitelja Perkovića. Alexander Korb o tome kaže: "Perković poseže za teorijama zavjere i prikazuje židovske zajednice kao tupave udruge nejasnih osjećaja koji nasjedaju ljevičarskim hrvatskim medijima. Ne samo da izbjegava odgovor na pitanje, zašto žrtvama fašizma i njihovim potomcima mogu smetati nastupi ili tekstovi Perkovićevog sastava, nego on osporava da uopće mogu postojati takvi autentični osjećaji." Sve što proturječi njegovim izjavama se proglašava prije svega medijskoj zavjeri.
Zato Perković možda uopće ne dolazi na ideju kako odbijanje njegovog svjetonazora u Njemačkoj ne udružuje samo srpske ili ljevičarske udruge, nego da to može imati veze s njegovim tekstovima i njegovim nastupom. Tako je i s pjesmom "Ljuta trava na ljutu ranu" gdje se već u naslovu aludira na jedan citat Pavelića. U pjesmi je riječ i o jednoj košulji koja će jednog dana pristati i sinu, baš kao što je pristajala ocu i djedu. Tko nešto poznaje hrvatsku povijest će kod tih stihova nužno pomisliti na fašističke crne košulje i na Crnu legiju, podjednako borbenu kao i zločinačku elitnu jedinicu ustaša. U našem razgovoru Perković odlučno odbija takve asocijacije: košulja je "samo simbol nasljedstva, prijenos s koljena na koljeno, zapravo metaforički izraz za očuvanje temeljnih vrijednosti kao što je sloboda, obitelj, domovina, a za koje su se kroz našu povijest borile sve generacije pa tako i moja generacija koja je izborila tu slobodu."
Dario Brentin podsjeća da u djelima Perkovića ima mnogo drugih stihova gdje se pjeva ustaškom režimu ili se žali zbog njihovog kraja. Jedan od mnogih primjera je i pjesma "Geni kameni" iz 1996. Tu ne treba niti poznavanje hrvatske povijesti, nego je dovoljno sjetiti se kraj rata u Njemačkoj i Austriji i bijeg nekih nacističkih čelnika u Južnu Ameriku, pa da se razumije što Thompson misli kad pjeva: "Loša bila '45-ta, rasula nas preko svijeta", a onda odmah nastavlja i kako on shvaća tradiciju koju Hrvatska nastavlja u devedesetima: "a sad nova loza raste, vratile se kući laste."
Doduše u tim stihovima postoji još jedno očište koje stranac bez poznavanja te regije neće odmah shvatiti. U Njemačkoj je nakon 8. svibnja 1945. doduše vladala velika nestašica, ali je bio mir. U Hrvatskoj to nije bilo tako. Komunisti Josipa Broza Tita su u prvim godinama nakon osvajanja vlasti čitavu Jugoslaviju preplavili brutalno nasilnom vladavinom u staljinističkoj maniri. U tim godinama je stotine tisuća ljudi palo kao žrtva toj pravdi pobjednika, također i pogotovo u Hrvatskoj. Taj aspekt Titove vladavine se u inozemstvu sve do danas rado zaboravlja ili nikad nije bio prisutan. Na temelju relativne liberalizacije Jugoslavije od šezdesetih je Tito na Zapadu sve do danas neopravdano glasio nešto kao dobar ujo povijesti. Krv koja je bila na njegovim rukama je oprana uz pomoć europske ljevice i selektivnim pisanjem povijesti. Ali u Hrvatskoj mnogi stari ljudi nisu zaboravili Titovu nekadašnju strahovladu.
Na to se Perković može pouzdati i na tome gradi i neke svoje argumente. Tako ne bez opravdanja se žali na umanjivanje zločina komunizma i njegovih simbola: "Taj sustav je pobio na milijune ljude. Bio je zločinački i genocidan, a imao je isti simbol, crvenu zvijezdu petokraku kao i antifašistički pokret i radnički pokret." Pod tim simbolom su ljudi mučeni i trpani u tamnice. On ima pravo kad se konkretno žali kako se partizanska zvijezda danas često koristi bez primisli, kao da je tek nekakav nedužni accessor i ravno modnom ukrasu ljudima koji u komunizmu vide još samo dobre strane. "Danas tu istu crvenu zvijezdu petokraku možete vidjeti na glavama poznatih javnih osoba, na odjeći, na boci Heineken piva i slično. Isti simbol simbolizira borbu za radnička prava, borbu protiv fašizma, monstruozne komunističke zločine, pivo, odjeću i tko zna što još."
Kad bi to bilo sve što Perković pjeva i kaže, to bi bilo bezopasno. Da se ljevičari i zapadnoeuropski urbani intelektualci zagrcnu već kad netko samo spomene "domovinu" ili čak "ljubav prema domovini" koja se treba braniti, voljeti, čuvati i njegovati, to nikoga ne bi dalje zanimalo. Slabost Perkovićevih argumenta jest što kod njega nikad ne ostaje na tome, nego uvijek izlazi na isto: on očito ne može voljeti svoju zemlju bez da ublaži ili čak veliča njeno najcrnje doba. Kad mu se to prigovori, onda to u njegovoj logici može biti samo zavjera "jugo-komunističke mreže". Da stranci i njihovom vlastitom analizom i poznavanjem mogu doći do kritike protiv njega, u njegovom svijetu to nije predviđeno.
Pitanje koja je razlika između domoljuba i fašiste, Perković tako odgovara također sa paleontolijskom tvrdnjom: "Fašista ni jednog nikada nisam upoznao i ne znam da li oni danas postoje, fašizam je stvar prošlosti." Fašizam za njega nije svjetonazor, nego kategorija iz prošlosti kao i Križarski pohod ili provala Mongola. Znakovit je i njegov odgovor na pitanje o ulozi Ante Pavelića u povijesti Hrvatske. Izvorni odgovor koji je na traci koji je došao i u autoriziranu verziju intervjua pa se zato smije citirati, Perković samo kaže: "To želim zadržati za sebe." Zanimljiva izjava. Kako bi se ocijenio neki njemački umjetnik koji je na glasu po sklonosti ekstremnoj desnici kad bi tako odgovorio o Adolfu Hitleru?
To je mogao pomisliti i Perković jer on je kasnije u autoriziranoj verziji dodao kako on nije povjesničar i da je zato manje kompetentan od drugih koji bi mogli iznositi mišljenje u javnost. "Naravno da nas sve zanima povijest pa tako i mene ali bilo bi od mene neskromno da dajem ocijene nečije povijesne uloge, radije to prepuštam povjesničarima i sudu vremena."
Da je njegov album "Ora et labora" objavljen točno na 10. travnja, dan fašističkog preuzimanja vlasti u Hrvatskoj 1941. je povrh toga netočno: "Znam tu priču, bile su to glasine koje su dolazile iz jedne lijeve medijske kuće. To je bila samo još jedna obična u nizu provokacija." To je bilo 12. travnja, kaže Perković.
I tvrdnja kako je pjevao pjesmu o koncentracionom logoru Jasenovac i tamo veličao klanje Srba je laž, moguće izmišljotina srpske tajne službe. Tonske snimke koje se mogu naći na internetu su krivotvorine. Ako je to točno, onda je tajna služba Srbije već prije mnogo godina kad se snimka prvi puta pojavila, ima genijalne stručnjake za proizvodnju falsificiranih tonskih zapisa. Osobito umijeće beogradskih agenata kojima je uspjelo imitirati Perkovićev glas da se ne može prepoznati razlika je začuđujuća.
"Ja nisam autor te pjesme niti sam ikada snimio tu pjesmu, niti je ikada bila službeni dio moga repertoara", odgovara Thompson iskreno na pitanje, je li tu pjesmu ikad pjevao. U svakom slučaju i izrijekom osuđuje tekst pjesme kao "neprimjeren" i "brutalan" - dakle očito djelo njegovih neprijatelja. "Tko ozbiljan može povjerovati da deseci tisuća ljudi dolaze na koncerte vidjeti i čuti pjevača koji pjeva pjesme koje veličanju zločin?! Tko plasira takve laži i zašto?"
Nakon intervjua provodimo još ostatak dana u Čavoglavima. Došli su i neki stari drugovi Perkovića, ima izvrsnog hrvatskog vina, prekrasne šunke i priča iz posljednjeg rata. Rata u kojem su Perković i njegovi drugovi pridonijeli da je Hrvatska stekla svoju slobodu i neovisnost.
Domaćin je bio pristojan, nenametljiv, prijazan. Netko koga bi rado poželjeli za susjeda - sve dok se govori o vremenu i djeci, ali ne i o povijesti i politici. Jer tada se Perković pretvara u Thompsona. Thompson se predstavlja kao bezopasni hrvatski patriot, ali to on nije. Pod njegovom bijelom vestom nosi crnu košulju.
Kad jednog dana u Njemačkoj opet budu dozvoljene masovne priredbe, službe, organizatori manifestacija i drugi sudionici bi zato mogli poslušati savjet dobro razmisliti, koga to zovu u grad kad Perković treba nastupiti kod njih i tamo pjevati o svom viđenju svijeta. U najmanju ruku se može reći: tko mu dopusti ovdje nastup, time uvozi jedan sukob u Njemačku kojem ovdje nije mjesto.