Što je ostalo od arapskog proljeća?
13. studenoga 2018
Letimičan pogled na političku kartu osam godina nakon revolucionarnog zamaha koji je donijelo Arapsko proljeće dovoljan je da se shvati da nije puno ostalo od nade ljudi da žive u dostojanstvu i demokraciji.
Umjesto "kruha, slobode i socijalne pravde", uslijedilo je nakon izbijanja arapskog ustanka - najmasovnije mobilizacije arapskog naroda u novijoj povijesti, puno kaosa i razaranja. Libiji prijeti raspad države. U Jemenu, zemlji koja je simbol arapskog siromaštva, Ujedinjeni narodi kažu da vlada najveća humanitarna katastrofa na svijetu. U Egiptu opet dominira grobna tišina i varljiv, zastrašujući mir.
Istovremeno, nekoliko država u tranziciji je mutiralo u zemlje iz kojih se prenose konflikti. Kompleksni sukob u Siriji je nakon višegodišnjih brutalnih sukoba s vjerskom pozadinom postao zamjenski rat kako na regionalnom tako i na međunarodnom planu. Narodni ustanak protiv vladavine i terora Asadovog klana pretvorio se u svjetski sukob.
Samo u Tunisu, zemlji kolijevci Arapskog proljeća, tranzicija iz diktature u demokraciju bi mogla uspjeti, ali samo ako zemlja dobije kontrolu nad ekonomskim problemima. U svakom slučaju, Zapad treba nastaviti njegovati i kultivirati tuniski model demokracije.
Autoritarna restauracija i zastoj reformi
Ali, kako se to moglo dogoditi? Zašto je tako malo ostalo od duha promjena i nade za bolji život u slobodi i dostojanstvu? Svakako ima mnogo razloga za to. Prvenstveno ih treba tražiti u prošlosti i naslijeđu koje je iza sebe ostavila diktatura, a manje u kulturi. Da bismo razumjeli takav razvoj, moramo znati jednu činjenicu: arapsko proljeće je očitovalo, ali ne i izazvalo krizu arapskih nacionalnih država.
Glavni uzrok krize je kolosalno zakazivanje vladajućih (vojnih) elita u izgradnji moderne države. Ove elite kontroliraju slabe institucije i državne resurse i koriste ih često kako bi prigrabile osobnu korist. One su se postupno udaljavale od svakodnevice u kojoj žive "normalni Arapi" i od briga s kojima se suočavala većina stanovništva. Kao razarajući faktor za identifikaciju arapskih građana s državom pokazao se prekid sporazuma o socijalnim davanjima, naročito u Egiptu.
I tako su skoro sve arapske "republike straha" s vremenom postajale ekonomski sve slabije, a politički sve više represivne. Islamističke stranke su se razvile u kontra-snagu, ali su istovremeno ometale humani razvoj društva.
Drugu opciju odnosno liberalno-građansko uređenje su arapski režimi svjesno suzbijali. Islamisti nisu toliko zabrinjavali arapske despote jer su znali da će se Zapad, ako bude stani-pani, prije odlučiti za njih jer su "manje zlo" od islamista.
Reforma se zaustavila nakon arapske pobune
Restauracija autoritarnih sustava u mnogim arapskim tranzicijskim državama, koja je počela 2013. godine, ne daje nikakav odgovor na velike izazove sadašnjosti i budućnosti. Ovaj razvoj je zabrinjavajući posebno nakon što su se socio-ekonomski uvjeti, koji su na kraju doveli do arapskih revolucija, masivno pogoršali. Danas je svaki treći Arap mlađi od 23 godine. U arapskom svijetu je u idućih 20 godina potrebno otvoriti 50 milijuna radnih mjesta. Pri tome nitko ne zna kako stvoriti ta radna mjesta. U tom kontekstu može se pretpostaviti da će zemlje poput Egipta, bez dalekosežnih političkih i ekonomskih reformi, uskoro postati takve da se njima ne može upravljati.
Upravo bi tu Zapad morao početi djelovati: Njemačka i njezini partneri bi morali uvjetovati pomoć koju nude. To uključuje napredak (čak i mali) u borbi protiv široko rasprostranjene korupcije, provođenju ekonomskih reformi za srednju klasu i jačanju civilnog društva i vladavine prava.
U zapadnim glavnim gradovima trebalo bi se distancirati od iluzije stabilnosti u navodno snažnim represivnim zemljama. Jer tiranija nikada nije bila niti može biti stabilna.