Što možemo naučiti iz katalonske krize?

Raspoloženje u Barceloni je kao nakon neprospavane noći - na djelu je politički mamurluk i osjećaj bespomoćnosti. Viđene su ulične borbe s policijom, vrlo emotivne demonstracije za i protiv neovisnosti. Ali, što sada? Katalonski premijer Carles Puigdemont nije dorastao situaciji i igra na faktor vremena, ali Madrid ostaje nepomirljiv i u boljoj poziciji.

Eskalacija je upozorenje

Pokret za neovisnost Katalonije se od početka listopada proširio kao požar koji je izmakao kontroli. A regionalna katalonska vlada u Barceloni je potakla plamen, kalkulirajući sukobima s policijom. Uz to je, koristeći sva sredstva demagogije, dovela do izbijanja erupcije emocija. Cilj je bio da se postigne što veća moguća kriza, a potpirivanje krize je bilo uspješno.

No, puno toga što su iznijeli Puigdemont i njegovi ljudi je čisti apsurd: španjolska vlada se ne može nazvati fašističkom i ne postoji demokratsko osnovno pravo na neovisnost za bilo koga, za bilo koje mjesto i u bilo koje vrijeme.

Druge vlade u Europi bi trebale gledati kako je situacija u Kataloniji izmakla kontroli i iz toga izvući pouku. Ne pomaže ignoriranje populističkih strujanja i njihovih zahtjeva. To samo potiče priče potlačenih i zaboravljenih, koji tvrde kako bi morali uzeti pravdu u svoje ruke i provesti je po svaku cijenu. Nepokolebljivost Mariana Rajoya je ojačala secesioniste u Kataloniji, koji su ranije bili manjina. Velika Britanija je sa svojim pobunjenički nastrojenim Škotima postupila mudrije.

Koja je uloga Europe?

Nije baš najjasnije odakle dolazi ovo dječje vjerovanje, ali zagovornici neovisnosti u Kataloniji su čvrsto uvjereni da će im Europa nekako pomoći. Jer, EU je u najstrožem smislu bazirana na načelima pravne države. A njezini partneri u sporazumu su postojeće nacionalne države. Međutim, ne postoji nikakav interes EU-a da podrži bilo koju vrstu secesionizma. A nezamislivo je da jedan predstavnik Bruxellesa nastupi kao službeni posrednik u jednoj ovakvoj situaciji.

Ali, i za najviše funkcionare EU-a je katalonska kriza velika lekcija. Ova kriza pokazuje da je populizam prisutan u EU-u u najrazličitijim oblicima i da kao takav opstaje - a na kraju krajeva to ne pokazuju samo posljednji izbori u Austriji. Koliko god to bilo nezgodno u pojedinim segmentima i na europskoj razini se mora razviti neka vrsta sustava ranog upozoravanja, kako bi se izbjegle slike policijskog nasilja koje smo vidjeli u Barceloni.

Ovdje se radi o tomu da se upotrijebi europsku tihu diplomaciju i iza zatvorenih vrata ozbiljno porazgovara s nacionalnim vladama: sjedite za pregovarački stol prije nego što dođe do eskalacije i prije nego što se dosegne točka od koje više nije moguće natrag. U protivnom bi pokreti kao u Kataloniji i razna populistička strujanja, od mržnje prema islamu do Brexita, mogli potkopati Europu i ugroziti njezin opstanak. Tako bi se ovih dana moralo stati na barikade prije nego se populisti na njih popnu, a onda polako i strpljivo ih nagovoriti na pregovore. Ovo su veliki dani za diplomate, koji imaju mogućnost da 24 sata dnevno pokazuju svoja umijeća.