Što si je predsjednik pri tome mislio?

Svakodnevni je zadatak novinara da redovito kritički propituju rad političara. A kad šef države zaprijeti da će pokrenuti "rat" protiv najtiražnijih novina u zemlji, u novinskim se redakcijama, razumljivo, poprilično uzrujaju.

Prošlog mjeseca je njemački predsjednik Christian Wulff navodno pokušao spriječiti objavljivanje po njega kritičnog izvješća o vrlo povoljnom privatnom zajmu kojeg je bio dobio, te je ostavio prijeteću poruku na telefonskoj sekretarici Kaia Diekmanna, glavnog urednika najčitanijeg tabloida u Njemačkoj lista Bild. Prošlog je vikenda Bild objavio priču o ovom pozivu u kojem je Wulff uredniku na automatskoj sekretarici poručio da će biti "posljedica" ako novine budu objavile članak o njemu.

Ovaj skandal odvija se skoro deset godina nakon što su jedne druge njemačke novine, lijevo orijentirani Tageszeitung, pokrenule široku raspravu o utjecaju političara na medijska izvješća.

2003. je Jens König kao glavni izvjetitelj Tageszeitunga u Parlamentu u Berlinu napravio intervju s političarom Socijaldemokratske stranke (SPD) Olafom Scholzom, koji je u to vrijeme bio glavni tajnik stranke.

SPD-ov Ured za odnose s medijima zatražio je na uvid transkript intervjua prije no što ovaj bude objavljen. König je na to pristao. No ono što je dobio natrag od Ureda za odnose s javnošću bilo je tako izrazito skraćeno da su se novine odlučile na prosvjed. Objavile su članak, tiskajući Königova pitanja i zacrnjene odgovore koje su u SPD-u htjeli izrezati.

Mediji diljem Njemačke izvijestili su o ovom slučaju. Mnogi od njih podržali su Tageszeitung upozoravajući u kojoj mjeri političari onemogućuju rad novinarima.

"Barbarska" urednička praksa

No ovakva inicijativa ima izgleda za uspjeh, smatra urednik minhenskog Süddeutsche Zeitunga Hans Leyendecker "samo ako se mediji ujedine protiv kontrole intervjua".

"A takvu vrstu savezništva u Njemačkoj nećete naći", tvrdi Leyendecker.

On kaže da su za razliku od novina s engleskog govornog područja u kojima se poštuje vrijednost govorne riječi, njemački mediji skrenuli u smjeru "barbarstva" pri čemu se dopušta ljudima koje se intervjuira da utječu na izmjene izjava koje su prije dali. "Čak se u procesu redigiranja popravljaju i pitanja kako bi zvučala pametnije, tako da čitatelj na kraju dobije isfabricirani proizvod".

Politička urednica Tageszeitunga Ulrike Winkelmann priča i o prljavim trikovima koje koriste političari: "Sjećam se kad je jedan od čelnika Unije (konzervativna stranka) stvarno kontrolirao svoje odgovore. Rekli su nam da će autorizacija doći do podneva, ali dozvola nije stigla sve do zadnjeg trenutka, kad više nismo imali izbora nego objaviti dosadni razgovor koji nije imao veze s intervjuom kojeg smo bili vodili".

Nedostatak transparentnosti

Iako je sloboda tiska zajamčena njemačkim ustavom, novinari ukazuju na to da nedostaje transparentnosti.

U Njemačkoj je nezakonito zabranjivati novinarima da prisustvuju javnim događanjima, no ništa ne sprječava političare da na konferencijama za tisak ignoriraju pitanja određenih izvjesitetelja ili da im daju odgovore koji će same novinare prikazati u lošem svjetlu...

Vlada bivšeg kancelara Gerharda Schrödera na primjer "razvila je izvjesno majstorstvo u tome kako novinare predstaviti glupima", napisao je tako jednom Tageszetung. Bliskost je često teža od distance, kaže Ulrike Winkelmann, politička urednica Tageszeitunga, kojeg rado čitaju glasači Zelene stranke. "Kad nam političar Zelenih Jürgen Trittin daje intervju, on ga prokontrolira još temeljitije od drugih, jer zna da će ga čitati njegova zelena baza."

Kupovanje šutnje

Još jedna od neugodnih realnosti su finacijske posljedice koje list može pretrpjeti ukoliko objavi neku priču. Mogu uslijediti tužbe ili povlačenja reklama ljutitih sponzora. "Velike banke čak šalju svoje stručnjake za komunikaciju ili pravnike ravno u redakcije", tvrdi Leyendecker.

U Berlinu je jedan od načina provođenja kontrole medija isključivanje iz tzv. "briefinga", sastanka novinara i političara pri kojima novinari često dobiju priliku za eksluzivnu priču. Budući da briefinzi nisu normalne tiskovne konferencije, na njih ne moraju biti pozvani svi novinari.

Hendrik Zöner iz Njemačkog udruženja novinara procjenjuje da se Njemačka nalazi negdje na sredini skale kad se o slobodi medija u Europi radi. "U Skandinaviji nema autorizacije tekstova. Općenito tamo vlada puno veća otvorenost".

"Na sasvim drugoj strani su pak zemlje poput Velike Britanije, Francuske, Italije, u kojima novinari cijeli svoj profesionalni život povežu s politkom i izvještavnjem o njoj"´,kaže ovaj novinar.

Bliskost s političarima

Jens König, čiji je intervju u Tageszeitungu 2003. pokrenuo raspravu o slobodi tiska u Njemačkoj, upozorava i na problem prevelike povezanosti između političara i medijske elite.

"Novine Bild su u početku podržavale Wulffa. On ih je opskrbljivao fotografijama i temama za izvješća, a to mu je spasilo politčku karijeru u vrijeme kad se razvodio od prve žene", kaže König podsjećajući kako je Wulff relativno dobro prošao u javnosti, iako je bio ostavio ženu, baš zato što utjecajni Bild nije organizirao hajku na njega. "Ta mi se vrsta bliskosti čini još problematičnijom", kaže on.

Prema Königovu mišljenju nije toliko sporan sam Wulffov telefonski poziv uredniku Bilda, već njegovo rezoniranje da mu njegov politički položaj daje pravo da odlučuje o tome što će biti objavljeno u novinama.

König, Zöner, Leyendecker i Winkelmann - svi se oni slažu da je od zacrnjenog intervjua iz Tageszeitunga 2003. broj ureda za odnose s medijima u Njemačkoj porastao. A, tvrdi König, povećale su se i svakodnevne trzavice između medija i glasnogovornika, oko nekoliko redaka i to baš u zadnji čas, prije isteka deadlinea.

Autor: Johanna Schmeller/ S. Kobešćak

Odg.ured: Željka Telišman