'Željezna zavjesa' protiv izbjeglica

Dimnjak se vidi već iz daljine. Napuštena tvornica opeke u Subotici na sjevernoj granici Srbije. Mađarska je udaljena samo nekoliko kilometara. Posvuda smeće, vreće za spavanje. Nema struje, nema vodovoda, tu je samo jedan bunar.

Jedan muškarac je žedan, hoće vode. Ovdje živi nekoliko desetaka izbjeglica. Među njima je i novinar Adžmir. 25-godišnjak potječe iz Afganistana. On želi dalje – prema zapadnoj Europi.

"Sviđa mi se Njemačka", kaže mladi Afganistanac. Želi studirati, baviti se sportom, priča. Adžmir je uvjeren da će ga u Njemačkoj dočekati s dobrodošlicom.

U Kabulu mu se prijetilo, kaže Adžmir. On je već dva mjeseca na putu. Kretao se jednom od uobičajenih izbjegličkih ruta. Preko Turske i Bugarske ili Grčke ide se dalje u Makedoniju, Srbiju, pa sve do Mađarske.

Bolesni zbog bijega, mučeni od strane policije

Jednom tjedno izbjeglice posjećuje Fabiola Gasperini. Beograđanka radi za Liječnike bez granica. U početku su, kaže nam, izbjeglice prema njoj bile skeptične. Sad su se navikli na nju. Većina ih je došla iz područja na kojima se vode građanski ratovi: Sirija, Irak, Afganistan.

"Tijekom zime bilo je slučajeva da su ljudi promrzli", priča liječnica. I dodaje kako imaju problema s dišnim putovima: bronhitis, upala grla, gripa. Često i trbušne tegobe. I to zbog vrste hrane koju jedu i koju često moraju mijenjati, izbjeglice su pod stresom, često moraju i gladovati. A zbog dugotrajnoj pješačenja imaju i problema sa zglobovima, leđima i kostima.

Za neke bolove su krivi i policajci koji su ih zlostavljali. Jedan drugi mladi Afganistanac priča nam sljedeće: "U Mađarskoj su nas tukli i vratili natrag u Srbiju. U Srbiji nam je policija oduzela novac": priča on. "Problema ima gdje god dođemo, tuče nas se". Boli ga cijelo tijelo, dodaje.

Ograda visoka četiri metra

Na drugoj strani granice, kod naselja Ásotthaloma, Zoltán Sáringer obilazi jednu manju šumu. Ovaj Mađar je "čuvar polja", to je svojevrsna građanska straža.

"Neki bježe, a neki ostanu stajati uz cestu", priča. Krijumčari ljudima ovamo ne dolaze, kaže Sáringer. "Oni se dogovore naći na cesti za Baju. Ovdje je samo jedan čovjek koji ih prati pješice."

U Ásotthalomu je na vlasti jedan desno-ekstremni političar. László Toroczkai, tako se zove načelnik ovog malog mjesta. On se žali da posvuda ima smeća koje za sobom ostavljaju izbjeglice. Plastične boce, kutije cigareta, sve ono što je samo nepotrebni teret u bijegu. Zbog ilegalnih doseljenika u naselje s četiri tisuće žitelja ne dolaze investitori, nema šanse da ga posjete turisti, tvrdi načelnik. Na ogradu visoku četiri metra, koju namjerava podići vlada mađarskog premijera Orbána, Toroczkai svejedno gleda s pomiješanim osjećajima.

"Ne veselim se, pogotovo zbog Željezne zavjese, a i zato što ću ogradu vidjeti iz mog dvorišta. Kao da sam u zatvoru", kaže on. Svejedno je ograda nužna, dodaje desno ekstremni političar: ova vrsta migracija će prouzročiti društvene napetosti, čak i terorizam, i posijat će razdor, tvrdi.

"Kampanja mržnje" u Budimpešti

Mađarske vlasti su "pobrojale" oko 50.000 doseljenika samo u ovoj godini. Većina ih ionako želi dalje, na primjer u Njemačku. Vlada u Budimpešti uz pomoć plakata vodi kampanju protiv došljaka. Gábor Gyulai iz mađarskog Helšinskog odbora kritizira da je planirana ograda sramota i da u Europi niti jedna druga vlada ne troši pet milijuna dolara poreznog novca za kampanju mržnje protiv migranata.

"Kampanjom mržnje vlada želi ponovno pridobiti birače i izgubljenu popularnost", kaže on. Migracija po njemu zapravo nije stvarna tema. Korupcija, siromaštvo, sve su to stvari koje prikriva ova kampanja mržnje, grdi Gyulai. I dodaje kako te teme mađarska vlada želi sakriti iza jedne kvazi-teme.