Život berača željeza: medvjed vrijedniji od čovjeka?

Pred kućom Nazifa Mujića zaustavlja se moped. Poštar Zikrija Mujagić uručuje telegrame sa čestitkama. Telefon neprestano zvoni. Nazif, nova filmska zvijezda, iznenađen je velikim interesom javnosti. Želi svima izaći u susret i njegovi razgovori traju desetke minuta.

"Da, govore djeca romski od rođenja, ali ipak pričamo bosanski“. „Da“, odgovara u slušalicu, „najstarija kćerka je Šemsa, pa onda Sandra i onda Danis. Njemu sam dao ime po režiseru. Jeste, Sandru sam upisao u predškolsku školu“, govori nevješto sklopljenim rečenicama dok pruža ruku i pozdravlja se. Nazif Mujić, koji tumači glavnu ulogu u filmu Danisa Tanovića “Epizoda u životu berača željeza” dobio je nagradu za najboljeg glumca ovogodišnjeg Berlinalea, a sam film je dobio „Srebrnog medvjeda“, specijalnu nagrada ovogodišnjeg žirija.

„U životu nisam mogao zamisliti da će mi se ovako nešto desiti. Danis je čuo za našu priču, došao kod nas, dogovorili smo se, i sve je bilo vrlo brzo. Nismo ni sanjali da će film doživjeti ovakav uspjeh. Evo, upravo pričam susjedima kako je sve bilo. Kada sam dobio nagradu, uz mene je cijelo vrijeme bio tjelohranitelj, nisam mogao ni u nužnik sam, ni cigaretu zapaliti, stalno su me pratili“, prepričava svoje „zvjezdane“ berlinske trenutke Nazif Mujić.

Glumili sami sebe

Priča Nazifa Mujića i Senade Alimanović u 2011. godini objavljena je u većini bh. medija. Senada je imala komplikaciju u trudnoći. Bez zdravstvenog osiguranja i bez novca nastali su problemi. Mrtvo dijete nosila je desetak dana ne mogavši dobiti zdravstvenu uslugu. Išla je od vrata do vrata, molila. Nije imala 980 KM potrebnih za liječničku intervenciju, i na koncu je jedva uspjela sa posuđenom zdravstvenom knjižicom spasiti živu glavu. Ova teška drama romskog para bila je inspiracija bosanskohercegovačkom oskarovcu Danisu Tanoviću da reagira i za samo devet dana snimi ovaj niskobudžetni film.

„Nikada nisam ni razmišljala da ću glumiti u filmu. Uspjela sam jer smo glumili sami sebe“, govori Senada. „Ne dao Bog da se nekome desi ovo što se desilo meni.“ Nazif je i njoj neobičan u odijelu i s kravatom. „Očekujem da će danas obući svoje traperice, da uzme kolica i sjekiru i da ponovo krene tražiti staro željezo kako bi iskopao koju konzervu ili neki drugi predmet. Od toga hranimo djecu. Ne mogu znati što će se desiti“, govori ona dok iz regala vadi srebrenog 'medu'.

Za deset dana će ih svi zaboraviti

„Tijekom svojih 42 godine uvijek sam radio. Ja sam povjerenik romske populacije iz ovog mjesta, nije me strah posla, nadam se da ću dobiti bilo što da radim“, kaže ovaj privremeni glumac.

U Poljicu žive berači željeza. Selo je puno uništenih automobila, motora, raznih željeznih dijelova. Mještani se nadaju da će Nazifova slava pomoći da se čuje za njih. Nazifova braća, Suljo i Kasim kažu da je sve ovo lijepo, ali i da će ih za desetak dana opet svi zaboraviti i sve će biti po starom. I ostali mještani svojim pričama žele skrenuti pažnju na vlastite probleme. Prokišnjava, nema osiguranja, lijekova, hrane, nitko se ne brine... Sve ovo može se čuti šetajući blatnjavim putem kroz ovo malo romsko naselje.

Pred Nazifovom kućom istovaraju drva koje je ovoj obitelji dovezao Esed Hodžić. „Gledao sam ga kad je bio u Berlinu i znao sam da kada se vrati sa crvenog tepiha, u Poljicu neće imati što ubaciti u peć“, kaže on. Predsjednik mjesne zajednice Midhat Ćeperković govori da ovdje nitko nema zdravstveno osiguranje, „nema nikakvog socijalnog programa za ove ljude…”

Hoće li medvjed ovdje i dalje biti vrijedniji od čovjeka – saznat ćemo uskoro u Drugoj epizodi iz života berača željeza - Nazifa Mujića.