Žrtve rasizam prihvaćaju s rezignacijom

Četvorica dvadesetogodišnjaka, lagano pripitih, stoje na jednoj stanici podzemne željeznice u Nürnbergu na jugu Njemačke i traže svoju očito izgubljenu bocu piva. Potom ugledjau Erica, tek nešto starijeg od njih. On je crne boje kože. Eric je iz Burkine Faso. "Hej, ti crnjo!", vrijeđaju ga mladići i okrivljuju da im je ukrao pivo. Eric prijeti da će pozvati policiju. Čini se da upozorenje ima učinka, puštaju ga na miru.

Susreti poput ovog u Njemačkoj se ne događaju samo Afrikancima. Nuran Yigit iz Mreže protiv diskrimiancije u Berlinu zna i za druge: Za jednog neurologa koji nije htio  primiti jednu Turkinju jer ona ne govori njemački, iako je s njom u pratnji bila i njena kćer koja je mogla sve prevoditi. Za jednu Kolumbijku u Berlinu koju nisu pozvali na razgovor za posao jer joj njemački nije materinji jezik. Za jednu liječnicu koja na glavi nosi muslimansku maramu a koja nije dolazila u obzir za posao u jednoj privatnoj ordinaciji jer maramu nije htjela skinuti. Onaj tko se sjeti pomoć potražiti u Mreži protiv diskriminacije, dobro je napravio.

Rasizam u svakodnevici

Tu radi Nuran Yigit, rođena Turkinja, pedagoginja i voditeljica projekta Mreža protiv diskriminacije. To je civilna organizacija koja se za žrtve angažira uz pomoć savjetnika, odvjetnika i psihologa. "Rasistička diskriminacija se u svakodnevnom životu shvaća kao nešto normalno", objašnjava ona, "a često je povezana s osjećajem rezigancije i nemoći". Ionako se ništa ne može učiniti. To je rečenica koju je ona već puno puta čula. Stoga ona pokušava žrtve diskriminacije motivirati na obranu. Godišnje u ovoj organizaciji pomoć pronađe 120 ljudi. Samu organizaciju podupire javnim sredstvima grad Berlin.

U drugim područjima Njemačke nema puno takvih organizacija. Općenito nedostaje neki sustavni koncept. Pri tomu je na trećoj velikoj Svjetskoj konferenciji protiv rasizma, održanoj 2001. u Durbanu izričito istakmuto da države trebaju razviti nacionalne akcijske planove kako bi na svim razinama mogle djelovati protiv kršenja ljudskih prava.

Akcijski plan kao nahoče

Njemčka je među onim malim brojem zemalja koje su uopće razvile neki akcijski plan. Pa čak je i u Njemačkoj to bio mukotrpan, osmogodišnji proces, bez uvjerljivih rezultata, kaže Petra Follmar-Otto iz Njemačkog instituta za ljudska prava u Berlinu. "On prije svega sadrži sve mjere koje je Njemačka već ionako bila slijedila, a slabo je fokusiran na budućnost i na akciju", kritizira ona.

Nešto se malo ozbiljnije počelo događati tek nakon usvajanja tzv. Zakona o jednakim pravima, koji je na snagu stupio prije pet godina. Aktivisti tvrde da im ovaj zakon nudi puno mogućnosti za suprotstavljanje rasističkoj diskriminaciji u radnim odnosima. Ali u drugim područjima je već teže.

Kad doseljenici imaju problema pri traženju stana, otvaranju bankovnog računa, ili pri pokušaju da ih puste u neki diskoklub, "onda je pogođenima teško braniti se od toga i pravno uvjerljivo dokazati šikaniranje", kaže savjetnica u Mreži protiv diskriminacije Nuran Yigit.

Osim toga, tužba na sudu je za pogođene prevelik zalogaj. Sudski proces nije samo veliko emotivno opterećenje, već i uključuje pitanje financiranja. Čak i protiv rasističke diskriminacije u školi ili u području obrazovanja Zakon nudi premalo konkretnih mogućnosti djelovanja.

No zaštita od rasističke diskriminacije i izolacije nije samo u Njemačkoj veliki izazov. Cijela Europska unija trenutačno vodi vrlo zatvorenu politiku prema doseljenicima. To ima utjecaja i na njihov društveni položaj. Sve je više ljudi koji u EU-u žive bez dozvole. Ti "ilegalci" su i prvi koje pogađa financijska i gospodarska kriza, upozorava Petra Follmar Otto.

Autor: Ulrike Mast-Kirschning/ S. Kobešćak

Odg. ur.: A. Šubić