„Osmo dete" i kako život piše romane
25. januar 2021.
Životna priča Alema Grabovca je potresna i autentična. Alem je dete gastarbajtera iz Jugoslavije. Odrastao je u nemačkoj porodici, jer je majka Smilja radila i nije mogla da se brine o njemu. Alem odrasta između različitih svjetova koje opisuje u svom romanu prvencu „Osmo dete", (Das achte Kind), koji se danas, 25. januara, pojavljuje na nemačkom tržištu u izdanju izdavačke kuće Hanserblau.
Fabričke radnice, nacionalsocijalisti, Goli Otok, Tito, tri oca i dve porodice. To su samo neki od protagonista i mesta romana Alema Grabovca, rođenog u Vircburgu početkom 1974.
Majka Smilja ga donosi na svet 5 godina nakon što je kao radnica iz hrvatskog sela Maovice u tadašnjoj Jugoslaviji, došla u Nemačku gde se zaposlila u jednoj fabrici čokolade.
Tu upoznaje Mostarca Emira Grabovca, za koga se ispostavlja da je sitni kriminalac koji mora napustiti Nemačku i koji po povratku u Jugoslaviju jedno vreme provodi na Golom otoku, zbog vređanja Tita. Majka ostaje sama sa malim detetom i kao mnoge tadašnje gastarabejterke u sličnoj situaciji, daje Alema na negu nemačkoj porodici Berens, koja ima svoje sedmoro dece.
Alem Grabovac postaje njihovo „osmo dete". Otac familije Robert je, to Alemu postaje poznato tek u pubertetu, zakleti nacista, a Alemu život posebno otežava očuh Dušan, koji ga prebija kaišem kad Alem boravi kod majke u Frankfurtu.
Život u između različitih svetova
Alem Grabovc uprkos tome nalazi svoj put i nakon studija sociologije, politologije i psihologije u Minhenu, Londonu i Berlinu danas kao slobodni novinar radi i živi u Berlinu. Njeogva knjiga, iako napisana skoro dokumentarno, bez, kako je on sam naziva, poetološke ornamentike, ipak je potresna.
To je sigurno poseban kvalitet ove knjige, koja je i pre objavljivanja izazvala pažnju nemačkih književnih kritičara. Poznati pisac i kolumnista Maksim Biler je naziva „nemačkim obrazovnim romanom posebne vrste", iz kojeg je i sam mnogo toga naučio. Pre svega o životu gastarbajterki koje su 60-tih godina došle u Nemačku, ne samo iz Jugoslavije, već i iz Italije, Grčke, Španije, Turske. Mnoge su kao i Alemova majka Smilja, bile prisiljene da decu daju na negu nemačkim porodicama, jer su morale danonoćno raditi da bi izdržavale sebe ali i svoje porodice u bivšim domovinama.
Za Bilera, poreklom ruskog Jevreja, koji je sa porodicom kao 10-godišnjak iz Praga došao u Nemačku, Alemovo odrastanje sa Robertom Berensom, antisemitom i nacistom, posebno je važna premisa romana. Ona, po njemu, pokazuje koliko je u poratnoj Nemačkoj u nekim porodicama, među četiri zida još uvek negovana nacionalsocijalstička ideologija.
Teško detinjstvo, breme ali i šansa
„Moje detinjstvo je bilo teško, no ima i gorih. I nije pisanje ove knjige za mene bila neka vrsta psihoterapije. Svoje traume sam preradio na drugi način. Ova knjiga, to intenzivno podsećanje, za mene je više bila retraumatizacija. Hteo sam biti pisac još od svoje 16-godine, samo nisam znao o čemu da pišem. Pre 3-4 godine sam shvatio da to mora biti knjiga o mom životu. Najnegativnija muška figura je bio očuh Dušan, koji me je bez ikakvog razloga tukao. To jedno dete uopšte ne može razumeti. No, oprostio sam mu, jednako kao i majci Smilji. Ona nije mogla drugačije. S njom sam zadnjih godina izgradio bolje odnose, ona pokušava biti dobra baka mom malom sinu", priča Alem Grabovac.
Nada se da će roman „Osmo dete" naći put do svojih čitalaca i da će možda nekad biti preveden na hrvatski, bosanski, srpski. Za njega je jezik koji danas ne govori dovoljno da bi mogao davati intervjue, ipak važna spona sa domovinom njegovih roditelja, koju katkad poseti.