Rijeka je drukčija
30. januar 2021.
Sivi komplet knjiga nemačkog pisca Remarka pod rukom mi je bio od ranog detinjstva. Izdavač je bio „Otokar Keršovani“, Rijeka. Mislio sam da je to veliki i važan grad, čim ima izdavača koji je 1965. bio u stanju da štampa Remarkov komplet. O tom piscu sam pisao maturski rad u tuzlanskoj gimnaziji. Tako je Rijeka za mene bila jedna od magičnih adresa na kojima se rađaju knjige.
Fudbal i pank
Sećam se bosanske idile nedeljom. Kada bi komšija popravljao kola, iz radija, naravno pojačanog tako da svi čuju, sarajevski sportski reporter Zdravko Lipovac znao bi progovoriti markantnim glasom: „Dobar vam dan sa Kantride dragi slušaoci. Tim Rijeke danas dočekuje sarajevski Željezničar...“
Riječki prvoligaš je osamdesetih imao sjajno levo krilo, gluvonemog Damira Desnicu. Na Kantridi, jedinstvenom stadionu, sagrađenom na pedesetak metara od mora, pao je tada i madridski Real. Desnica je dobio crveni karton zbog prigovora. Ostaće sudijina tajna kako je gluvonemi igrač mogao da prigovori, a da ne progovori.
Ne bi bilo fer da ne pomenem riječke pankere. Paraf i Termiti su bendovi koji su razdrmali pomalo uspavanu rok scenu Jugoslavije. Dovoljno je da se setimo kako je usred Kristalne dvorane opatijskog hotela Kvarner pevač Termita Kralj stavio klozetsku šolju na glavu. Time je riječka scena dobila samokrunisanog kralja panka.
Prvi susret
Tako skupljana znanja o ovom gradu dugo mi nisu koristila. Riječki aerodrom je u novom milenijumu postao destinacija za niskobudžetne kompanije. Između Božića po Gregorijanskom kalendaru i novogodišnje noći, povratne karte iz Kelna za Rijeku su pale na nivo ručka u prosečnom nemačkom restoranu. Uzeo sam kartu i odleteo na dva dana u Istru.
Kada sam sleteo na Krk, shvatio sam da je Titovo nasleđe živo – socijalistički, betonski modernizam aerodromske zgrade, isti graditeljski rukopis kao kod tuzlanske autobuske stanice, beogradskog hotela Jugoslavija ili pošte u Skoplju. Gorski Kotar iznad Kvarnera je bio sav namrgođen. Autobus je mirisao na detinjstvo – bio je toliko star.
Kiša je uporno padala prelazeći u susnežicu. Bivao sam po pabovima i kafanama. Najviše vremena proveo sam u lokalu Brasserie AS. Ljudi su bili fini, more čelično.
Na odlasku sam sebi obećao da ću još jednom doći, kada sunčev reflektor rastera sivilo između brda i mora.
Drugi susret
Zdravko Lipovac više nije bio glas iz komšijinog radija, već kolega na radijskom poslu u Kelnu i prijatelj. Njega, suprugu i decu rat je, kao i mene, nasukao na kelnske obale Rajne. Pre nekoliko godina saopštio mi je da je kupio stan u Rijeci. Jednom mi je tutnuo ključ u ruku i rekao: „Idi u Rijeku. Nećeš se pokajati.“
Ovaj put sam niskobudžetnom kompanijom leteo do Zagreba. Na autobuskoj stanici sam se ukrcao u autobus za Pulu. Za dva i po sata izašao sam u Rijeci.
Na Trgu Žabica odmah sam bio suočen sa neogotičkom Kapucinskom crkvom Gospe Lurdske. Da sam imao vremena i volje mogao sam da svratim i do obližnjeg Muzeja torpeda – ovaj grad je 1873. pokrenuo prvu fabriku torpeda na svetu. U Rijeci su se ove podvodne rakete proizvodile sve do 1965.
Pogled na luku
Nesumnjivo je da su Rijeka i Trst nastali iz istog, habzburškog urbanističkog duha. To se može videti već na prvoj šetnji gradom. Imperija je gradila da bi trajalo. Mađarski deo Austrougarske video je u Rijeci svoju najvažniju luku. Pola stanovništva su sačinjavali Italijani, a Mađari upravljaju gradskim poslovima. I sve se to vidi.
Stan se nalazio na poslednjem spratu austrougarske zgrade. Vrata su bila ogromna. Salonac sa krckavim parketom i crno-belim podovima u starinskim kupatilima – bio je trošan, ali je imao dušu.
Srećni smo što ćemo pre renoviranja tu provesti nekoliko dana. Poželeo sam da nam u snove dođu prejašnji stanari i došapnu poneku porodičnu tajnu. Kad se širom otvore prozori, rasprši se melanholija prohujalih života. Sunce neštedimice lije kubike svetlosti na grad.
Ispred nas je riječka luka, levo ulaz u sušačku luku i Mrtvi kanal – nekadašnju granicu između Italije i kraljeve Jugoslavije. Desno se ide prema Gradskoj uri i Korzu. Iza zgrade su pijaca i Hrvatsko narodno kazalište.
Opraštam Lipovcima što su uzeli stan na poslednjem spratu – jedan austrougarski sprat je visok kao dva savremena – pa je duša obično u nosu na vrhu stepeništa. Ovakav biser u samom središtu Rijeke vredan je urbanog planinarenja.
Dekolteom na bajonete
O Rijeku su se u istoriji otimali kao o zlatnu jabuku. Liburni, za koje nisu sigurni da li su bili ilirskog, venetskog ili nekog trećeg porekla, ovde su se utvrdili još pre nove ere. A onda su došli Rimljani. Iza prvobitnih stanovnika je ostao poneki cipus, nadgrobni spomenik koji su koristili mnogi iščezli narodi, Feničani, Etrurci i ovdašnji Liburni. Takav jedan je pronađen na obližnjem ostrvu Krku.
U liburnsku jezičku zaostavštinu spada i ime jedne od najstarije naseljenih kota Rijeke – brda i tvrđave Trsat. Etimolozi kažu da bi tu u korenu mogla biti reč tarsa – brdo na vodi. A voda je reka – Rječina. Ili Fiume.
Grad je posle Velikog rata postao međunarodno priznata Slobodna Država Rijeka. To se nije svidelo italijanskim paravojskama koje je predvodio pesnik Gabrijele D`Anuncio. Oni su protivno međunarodnim ugovorima zaposeli Rijeku. Bio je to jedan od recepata za uspon fašizma. Dragovoljci su napustili grad, ali ga je 1924. ipak anektirala Italija.
Draža mi je istorijska epizoda čija je glavna junakinja Karolina Belinić. Lepu, obrazovanu i pametnu suprugu bogatog trgovca užasnula su engleska razaranja na kraju Napoleonove vladavine gradom. Karolina 1813. odlazi kroz ratni metež do engleskog zapovednika i moli ga da obustavi besmisleno pustošenje.
I gle čuda, oficir, zagledan u stas (savremenici kažu i u smeli dekolte) lepe Katarine, naredi da se grad poštedi. Ovo je redak istorijski primer da su lepota, rečitost i ljupkost zaustavili slepu silu.
Još da spomenem da su godine 1768. riječku pravoslavnu zajednicu utemeljile 82 srpske trgovačke porodice koje su se doselile iz Sarajeva.
Pod uriloj
Stojim pred skladnom zgradom Hrvatskog narodnog kazališta. Prethodno pozorište je 1805. podigao Riječanin Mojsijeve vere Andrija Ljudevit Adamić. Ono je služilo gradu 80 godina. Moralo je biti srušeno, a onda je uloženo u novu, spektakularnu zgradu.
Bečki arhitekta Ferdinand Felner je sa školskim drugom Hermanom Hemlerom 1873. osnovao arhitektonski studio Felner & Helner i to će presudno uticati na izgled evropskih gradova od Sofije do Beča. Njihova zamisao ostvarena je i u Rijeci – to je ova zgrada koja ispred mene blista na suncu.
Ivan Zajc, sin češkog oficira austrougarske armije, stacioniranog u Rijeci, postao je u 19. veku utemeljitelj hrvatske opere. Otuda riječki HNK ima dodatak u imenu „plemenitog Zajca“.
Tržnica je u blizini, pa se grad na pijačni dan u okolnim ulicama zašareni. Odavde se može prošetati na Korzo – gradsku žilu kucavicu.
Nekada je tu bio jarak oko utvrđenja. Drugom polovinom 18. veka srušeni su gradski bedemi i duž Korza su nikle reprezentativne građevine. Jedna od njih je toranj, u stvari nekadašnja gradska kapija koja je vekovima dograđivana. Na nju su ugradili bečki satni mehanizam. Riječani zakazuju sastanke pod „sotto la torre“ ili „pod uriloj“. Habsburški dvoglavi orao od 2017. ponovo stoluje na vrhu tornja.
Nad urom
Kafe Nad urom je samom spratnošću riječka atrakcija. Kada se liftom dignete nad riječke krovove i naručite napitak sa pogledom na Korzo, onda se pitate zašto restorani i kafei inače nisu u potkrovljima već u prizemljima. Perspektiva galeba koji je seo na kazaljku sata. Preko puta je Robna kuća Rijeka koja ogromnim bilbordima sakriva stas socijalističke lepotice zašle u godine.
Inače, u Rijeci nećete ostati gladni i žedni. Moja saputnica i ja smo u jednoj pivnici jeli odličnu ribu – protiv krutih pravila vinopija, zalivali smo je na radnički način, odličnim zanatskim pivom.
Doručak u kafeu AS – istom onom u koji sam svraćao za prošlog boravka, bio je dobar, a osoblje naprosto drukčije nego južnije ili na kontinentu – opušteno, ljubazno, a profesionalno.
Najpraktičnije je sesti u kafanu u komšiluku. Ova na našem ćošku zvala se Mornar. Jedno celo predvečerje smo tu uz morsko meze i čašu-dve jedne od 50 sorti istarske malvazije puštali da nas narandžasto sunce, koje se na zalasku zakačilo za pramac velikog broda, miluje po licu.
Na obali Mrtvog kanala
Blizu je i obala Mrtvog kanala, nekadašnjeg korita Rječine, a sada luka za barke. Na drugoj obali je Sušak, deo grada koji je od 1924. do 1941. ostao u kraljevoj Jugoslaviji, dok je veći deo Rijeke pripao Italiji. U tom periodu se udeo Italijana u gradu sa polovine popeo na 80 odsto.
Spomenik oslobođenja podignut 1955. na sušačkoj strani, ali i spomen-ploča sa Titovim rečima da je 1945. tu ukinuta umjetna granica, svedoci su istorije grada koji je mnogo pre Berlina bio podeljen. Sušak je dao značajne likove. Eden fon Horvat, svetski poznat pisac mađarskog porekla i nemačkog jezika, rođen je tu 1901. U istom delu grada je rođen i Janko Polić Kamov, jedan od rodonačelnika hrvatske avangardne književnosti.
Kada sam odlazio, zaključio sam da Rijeka nije izneverila onaj Remarkov komplet riječkog izdavača. Sa zanimanjem sam pratio medijske izveštaje o početku projekta Rijeka – Evropska prestonica kulture 2020.
Finale opere „Nikola Šubić Zrinjski“ Ivana Zajca riječki umetnici su smelo prepevali. Originalni stihovi Franje Markovića glase: 'U boj, u boj, mač iz toka, braćo, nek dušman znade kako mremo mi!'. U Rijeci se ovaj put horski pevalo 'Za mir, za mir! Mač u toke, braćo, jer prava braća sad mi smo svi'!
Današnja Rijeka je remarkovska, drukčija.