Sporazum sa Austrijom postoji, tajna je šta Srbija dobija
15. april 2020.
Misteriozni sporazum je mesecima izazivao buru u Srbiji, još otkako je bivši austrijski ministar unutrašnjih poslova Herbert Kikl prošlog septembra u jednoj televizijskoj emisiji tvrdio da takav sporazum postoji.
Austrija, navodno, prema tom dokumentu u Srbiju može da vrati odbijene tražioce azila ukoliko su ovi ranije prošli kroz Srbiju, a deportacija u zemlje porekla nije moguća.
Na upit DW u januaru ove godine Kikl, uticajni političar desničarske Slobodarske stranke Austrije, poručio je da je takav "radni sporazum" ispregovaran, ali nije bio siguran da li je i potpisan i kako se sprovodi.
Sada je Ministarstvo unutrašnjih poslova u Beču konačno potvrdilo: "radni sporazum" postoji, potpisan je 24. aprila prošle godine. To je Ministarstvo napisalo u odgovoru na parlamentarni upit austrijskih Liberala, u koji DW ima uvid. Liberali su imali detaljna pitanja o slučaju, strahujući da Austrija na mala vrata i kršeći ljudska prava šalje odbijene tražioce azila u Srbiju.
Međutim, odgovori nisu tako detaljni. Navodi se da bilateralni sporazum nema rok trajanja, da ga i austrijsko i srpsko ministarstvo unutrašnjih poslova može otkazati u svakom trenu, da bi vraćeni migranti u Srbiji bili smešteni u izbegličke centre otvorenog tipa uz poštovanje njihovih prava, a da bi troškove snosila Austrija.
Na konkretnija pitanja, recimo šta Srbija dobija za uzvrat, odgovor Ministarstva glasi: "O međusobnim pravima i obavezama koje definiše radni sporazum je dogovorena obostrana ćutnja."
U Beogradu muk
Srpsko Ministarstvo unutrašnjih poslova je ignorisalo sve ranije upite DW o ovoj temi, a odgovore nikada nisu dobili ni poslanici "Dveri" i "Dosta je bilo".
Kako smo već pisali, prema ranijem odgovoru bečkog Ministarstva za DW, moglo se zaključiti da je "radni sporazum" sačinjen na osnovu međudržavnog Sporazuma Državne zajednice Srbije i Crne Gore sa Austrijom koji je potpisan u junu 2003. godine i reguliše „vraćanje i prihvatanje lica sa nelegalnim boravkom". Taj sporazum je još na snazi, a baštini ga Srbija kao pravna naslednica SCG.
U drugom poglavlju tog javno dostupnog sporazuma stoji da Austrija i Srbija jedna od druge mogu da zatraže („podnesu zamolnicu") preuzimanje državljana trećih zemalja ili ljudi bez državljanstva „ako se dokaže ili učini verodostojnim" da su ti ljudi prethodno boravili ili prešli preko teritorije druge potpisnice.
Dakle, u teoriji, Austrija može da traži od Srbije da primi recimo državljanina Alžira koji nema pravo da boravi u Austriji, ako se dokaže da je taj prošao Balkanskom rutom preko Srbije, a Alžir neće da prihvati njegovu deportaciju kući.
Prema tom ugovoru iz 2003, Beč bi morao da poimence navede koga bi da pošalje u Srbiju, ali onda Beograd ima tri sedmice da odgovori na „zamolnicu". Srbija, dakle, prema sporazumu iz 2003. nije dužna da automatski prima odbijene tražioce azila iz Austrije koji nisu srpski državljani.
Za sada niko nije deportovan?
No i dalje je misterija kako je sve tačno definisano u prošlogodišnjem ugovoru. Nejasno je i da li je i koliko ljudi na ovaj način vraćeno u Srbiju. U novom odgovoru austrijskog Ministarstva piše: "Trenutno se izrađuje koncept za sprovođenje radnog sporazuma. Detalji kao i konačna forma još nisu definisani."
Iz toga bi se moglo zaključiti da migranti još uvek nisu vraćani u Srbiju prema ovom sporazumu. Bivši ministar Kikl je pak tvrdio da je sam "radni sporazum" predviđao "prijem najpre oko 200 osoba".
Nakon što je DW o ovome pisao, u februaru je Svetlana Palić iz srpskog Komesarijata za izbeglice za N1 izjavila da nijedan migrant iz azijskih ili afričkih država nije vraćen iz Zapadne Evrope u Srbiju po sporazumu o readmisiji.