„Za našu decu Srebrenica nije imala budućnost“

DW: Dugo sam razmišljala kako da Vas u ovom intervjuu formalno oslovim, jer smo dugogodišnje kolege sa DW. No, ne poznajemo se lično, pa sam odlučila da ostanemo na „gospodine Sekulić“ i da Vas na početku pitam kako ste dobili nadimak Kokeza?

Marinko Sekulić Kokeza: Baš mi je drago da me to pitate. To datira još iz osnovne škole, kad sam igrao fudbal. U to vrijeme je bio popularan bekovski par Kokeza-Broketa iz splitskog Hajduka. Ja sam bio malo robustan kao Kokeza i jedan moj tadašnji drug mi je rekao: „Vidi te, isti si Kokeza“. (smeh)

I ostade mi taj nadimak cijelog života, dosta ljudi mi i ne zna pravo ime već me svi zovu Kokeza, čak i u porodici.

Kokeza očito ipak nije postao fudbaler ili nogometaš, već novinar. Kad je Marinko Sekulić napravio prve korake u novinarstvu?

Isto tako u osnovnoj školi. Ne znam u kojem sam razredu tad bio, kad sam došao do jednog izdanja tadašnje dječje novine, Politikinog zabavnika. Tamo je bila jedna rubrika sa zanimljivostima. A u mom komšiluku je bilo jedno pile sa dvije glave. Ja napisao jedan članak o tom piletu, poslao ga novini i oni su ga objavili.

Žao mi je danas što to nisam sačuvao. A profesionalno sam se novinarstvom počeo baviti 1982. osnivanjem radija u Srebrenici. Zbog rata sam napustio Srebrenicu, a vratio se 2002. godine, nakon raznih drugih mjesta življenja i rada za druge domaće i strane medije. Odavde sam sa istog radija otišao i zvanično u penziju prije dvije godine.

Povod za ovaj razgovor je film „Porodica“ Vašeg sina Davorina koji ima premijeru na Festivalu dokumentarnog filma Al Džazire Balkans (17. septembra u Sarajevu). Vi ste sa suprugom Nerminom, s kojom ste u braku 39 godina, glavni protagonista filma. Vaš sin kroz fotografije iz porodičnih albuma, arhivske snimke, razgovore sa Vašom drugom djecom i prijateljima dokumentuje Vašu porodičnu priču. I za Vas je ovo prikazivanje u Sarajevu premijera, niste ga mogli prije vidjeti. Šta nam možete ispričati o nastanku filma?

Moj sin je to sve radio dugo vremena, a pomagala mu je i moja starija kćerka Tatjana, što sam tek nedavno saznao. Ona je pisala scenario. Oboje rade u našoj branši.

To je bio dug i mukotrpan posao za njih, a i za nas, moju suprugu Nerminu i mene, jer se nije bilo jednostavno upustiti u tako vrlo specifičan i intiman projekat. Davorin nas je jako dugo, prije svega Nerminu, morao ubjeđivati da nas smije snimati. Trebalo nam je vremena da se naviknemo na kameru, da se ponašamo prirodno.

Bio je opsjednut mojim pričama o toj nekadašnjoj prijeratnoj Srebrenici, htio je da sadašnjim generacijama dočara to vrijeme koje je zbilja bilo lijepo, vrijeme u kojemu nije igralo veliku ulogu ko je ko, već kakav je ko čovjek. Naš takozvani mješoviti brak, ja Srbin, Nermina Bošnjakinja, tada nije bio nešto posebno neuobičajeno.

Davorin je dakle danima pričao s nama, o našim sjećanjima na to vrijeme, sakupio te gomile fotografija i dokumenata koje smo imali. I kroz njih ispričao i sudbinu naše porodice. Jako sam naravno znatiželjan rezultatom, svi jedva čekamo da vidimo film.

Koliko se Vaša djeca sjećaju Vaših izbjegličkih vremena?

Stariji, upravo Davorin i Tatjana više, jer su oni rođeni prije rata. Mi smo naime s njima napustili Srebrenicu kratko prije rata. Htjeli smo u Sarajevo, a nismo mogli zbog već postavljenih barikada. Onda preko Skelana u Srbiju, gdje iz različitih razloga nismo mogli ostati.

Do kraja rata smo bili u Makedoniji, jer sam ja imao tamo neke prijatelje, a onda pomoću UNHCR-a prvo nakratko u Sarajevo, pa nakon toga u Tuzlu. Tu sam kao novinar počeo raditi za Radio Kameleon, a od 1997. godine i za Radio DW.

Svako ko je bio izbjeglica, zna koliko je to težak život i kolika želja da se čovjek, ako ikako može, vrati tamo odakle potiče. Tako sam i ja jedva dočekao mogućnost da se vratim u Srebrenicu te 2002. godine, mada to tada nije bilo niti jednostavno niti bezopasno.

To, kao što je poznato, nije ni danas tako bezopasno i jednostavno. Svo Vaše petoro dece je napustilo Srebrenicu, a neki i Bosnu i Hercegovinu. Vi i Vaša supruga Nermina, ostajete tamo. Zbog čega?

Zato što volimo Srebrenicu. Djeca su se nažalost razišla, ni za jedno od njih Srebrenica nije imala budućnosti, kao ni za mnogu drugu ovdašnju djecu. Odlazi sve više njih i ne namjeravaju se vratiti.

Tatjana i Davorin žive u Sarajevu, ovo troje mlađe su svi otišli u Njemačku. Svi mogu živjeti od svog rada, što je i za mene veliko olakšanje. Vi znate kako su u BiH penzije male.

Mala penzija je naravno veliki problem, ali ima i drugih problema. Prije nekih šest meseci ste podneli krivičnu prijavu protiv načelnika Srebrenice Mladena Grujičića zbog vređanja i pretnji. Možete li nam reći nešto više o tome?

Ja bih to označio kao tipičan primjer ophođenja dijela političara prema nama novinarima. Mi smo ovdje jedna vrsta kolateralne štete, neki od njih misle da se mogu iživljavati na nama bez straha od konzekvenci.

Od strane advokata kojeg mi je angažovalo Udruženje novinara je podnesena prijava protiv Grujičića. Taj moj slučaj je još pred sudom. Znam da je on navodno saslušan, odmah nakon moje prijave i da policija nije našla elemente krivičnog djela, iako me vrijeđao.

Vi ste, i kao novinar i kao čovjek, poznati kao veliki zagovornik pomirenja. Vaša prva knjiga „Kako javlja dopisnik iz Srebrenice“ (2015) obuhvata izvještaje koje ste radili za Radio DW. Krajem jula prošle godine je objavljena i Vaša druga knjiga pod nazivom „Priče iz Srebrenice“, sa 55 reportaža, koje ste takođe radili za našu kuću. Recenzent, književnik Mirsad Mustafić, rekao je da ste hroničar koji čuva uspomenu na ljude, srebrenički Bašeskija koji je više doprinio povratku prognanih i građenju mostova među ljudima nego neki ovdašnji, citiram, „politički skorojevići.“ Šta Vam znače ove knjige?

Ove riječi mi, prije svega, znače mnogo, jer je i Mirsad Mustafić objavio skoro dvadeset romana o Srebrenici. A i knjige su mi važne, jer su one dokument mog rada za Radio DW. U prvoj knjizi je i audio CD, sa svim originalnim prilozima koji su otišli u eter, provjerene činjenice iz više izvora, kako to nalažu pravila novinarstva. Većinom su to priče o povratnicima, o običnim ljudima i njihovim sudbinama.

Dobio sam mnogo pozitivnih reakcija čitalaca, naših ljudi, ratnih prognanika razasutih po cijelom svijetu, posebno Srebreničana. I da se pohvalim, nisam dobio niti jednu kritiku, da sam nešto pogrešno napisao.

Hoće li biti i nekih novih knjiga, ako zdravlje posluži?

Nadam se. Ja i dalje pišem. Imam u pripremi jednu novu knjigu, sa još pedesetak reportažnih zapisa, jer tu formu najviše volim. No, problem u Bosni je naći izdavača odnosno finansijera. Zadnju knjigu mogu zahvaliti mom prijatelju iz djetinjstva, koji je danas uspješan poslovan čovjek u Sarajevu. Štampana je u Tuzli. Možda mi se posreći i za treću knjigu.