Štampa na njemačkom: „Kusturica sada igra za Putina“

„Mnogo je stvari koje govore protiv Emira Kusturice", piše povodom 70. rođendana reditelja novinar Frankfurter algemajne cajtunga (FAZ)Andreas Kilb. „Već dugo je privržen velikosrpskom nacionalizmu, još od završetka bosanskog rata. Napisao je pohvale za osuđenog srpskog ratnog zločinca Radovana Karadžića i bivšeg ruskog ministra odbrane Šojgua. Prošle godine dobio je orden ruskog Ministarstva kulture, a u aprilu ove godine posjetio je Vladimira Putina u Kremlju.“

Tamo je, piše frankfurtski list, „Kusturica zahvalio vladaru Rusije na njegovoj ’istorijskoj pravdi’ prema svim Slovenima i uporedio agresorski napad na Ukrajinu s borbom Srba protiv Hrvatske. Putin je, sa svoje strane, Kusturičine ideje o istoriji ocijenio kao ’interesantne i produktivne’.“

Njemački novinar podsjeća da je Kusturica dva puta osvojio Zlatnu palmu, nabraja i njegov filmski opus, a potom ocjenjuje da je, nakon filma „Podzemlje“ (1995), u kojem je „debakl Jugoslavije pretočio u slikovitu bajku o žudnji za vlašću i izdaji prijatelja“, uslijedila „ideološka prekretnica u Kusturičinom stvaralaštvu“.

„Otada je stao na stranu onih političara i umjetnika koji su nostalgiju za jugoslovenskom prošlošću pretvorili u narativ kojim bi da opravdaju srpske pretenzije na vlast. Alegorije, tirade mržnje i lažni folklor – to se odrazilo i na njegove filmove“, ocjenjuje Kilb.

Pritom se, navodi njemački novinar, „Kusturica ne može optužiti za nedostatak dosljednosti: odrekao se kosmopolitizma rodnog Sarajeva i umjesto toga proširio drvene kulise filma ’Život je čudo’ (2005) u ogledno selo u kojem su ulice nazvane po njegovim idolima Feliniju, Maradoni, Ingmaru Bergmanu, Ivi Andriću i Če Gevari, u mjesto gdje se slavi starosrpski svetac, Sveti Sava. Godine 2005. prihvatio je pravoslavnu vjeru i novo ime, Nemanja. Na stogodišnjicu Sarajevskog atentata, poljubio je statuu počinioca Gavrila Principa.“

„Jedino političko opredjeljenje za kojim žali jeste njegova podrška Slobodanu Miloševiću. U svojoj autobiografiji, objavljenoj 2011. godine, ogradio se od osuđenog predsjednika Republike Srbije u izmišljenom razgovoru sa svojom majkom. Knjiga nosi naslov ’Smrt je nepotvrđena glasina’“, piše Andreas Kibl za njemački list Frankfurter algemajne cajtung.

„Simpatije za diktatore“

„I dalje zvuči čudno kada Emir Kusturica kaže da je srpski reditelj. Za ljude koji, poput Kusturice, dolaze iz Bosne i Hercegovine, to je kao da se Švajcarac Maks Friš (pisac i arhitekta, prim.ur.) jednog dana nazove Nijemcem. Naravno, svako ima pravo da bude šta god hoće i da kao takav bude prihvaćen i poštovan, ali to ne smanjuje iritaciju“, piše povodom Kusturičinog rođendana za švajcarski list Noje cirher cajtung Armina Galijaš iz Centra za studije jugoistočne Evrope austrijskog univerziteta u Gracu.

Ona procjenjuje: „Možda bi mnogima bilo lakše da prihvate Kusturičin odlazak da je izabrao da postane Francuz ili Amerikanac. Živio je i radio u obje zemlje. Ali, Kusturica je stao na stranu Miloševića i onih koji su mu uništili rodnu kuću. Zašto?“

Na to pitanje autorka članka pokušava da odgovori kroz opise Kusturičinih filmova, prije svega filma „Podzemlje“ za koji je 1995. dobio drugu Zlatnu palmu u Kanu, a za koji se navodi da je snimljen „uz finansijsku podršku nacionalističkog vrha u Srbiji s kojim se Kusturica zbližio“.

„To je fascinantna, šarena slika puna balkanskih klišea: snažni muškarci koji se opijaju, svađaju i žele istu ženu. Ali muškarci koji tačno znaju šta je ispravno, a šta pogrešno. Kusturica pretvara Jugoslaviju u veliki podrum u kome se tenzije između prevarenog naroda stalno povećavaju i konačno burno izbijaju na površinu. Sukobi izgledaju gotovo prirodni, kao da su se ratovi na Balkanu morali ponavljati u redovnim intervalima bez jasnog razloga.“

Pritom se, navodi autorka „ignoriše pokretačka uloga Srbije. S jedne strane, Srbi mogu izgledati buntovni i tvrdoglavi, ali na kraju oni imaju nepogrešiv moralni kompas. Na drugoj strani su, međutim, zavedeni i korumpirani izdajnici koje je Zapad zaveo. Takva učitavanja zasnivaju se na korišćenju dokumentarnih sekvenci koje prikazuju njemačko bombardovanje Beograda 1941. Nasuprot tome, pojavljuju se razdragani Hrvati koji pozdravljaju dolazak nacista. To se uklapa u Miloševićev politički narativ, prema kojem su Hrvati, Slovenci i Bošnjaci fašisti – nasljednici nacističkih predaka“, piše Galijaš za švajcarski list. I nastavlja:

„Na sličan način, a to je najnoviji obrt do sada, Kusturica sada igra za Putina. I čovjek u Kremlju tvrdi da vodi rat protiv fašista u Ukrajini, pozivajući se na istoriju Drugog svjetskog rata. U aprilu je Kusturica posjetio Putina i prijavio se za subvencije za veliki filmski projekat: ’Ruski triptih’, zasnovan na djelima Dostojevskog, Gogolja i Tolstoja. Reditelj se zahvalio domaćinu u Kremlju što želi da povrati ’istorijsku pravdu’ za Slovene i opisao rat u Ukrajini kao ’borbu za nas Slovene’ – kao da Ukrajinci nisu Sloveni“, piše autorka.

„Emir Kusturica je sada napunio sedamdeset godina. Za poželjeti je da umjesto ’Ruskog triptiha’ publici pokloni još jedan topao, duhovit film o ljudima iz njegove domovine. Ostaje za nadati se da će se pomiriti sa svojim gradom, Sarajevom. I grad sa njim“, zaključuje Armina Galijaš u članku za švajcarski Noje cirher cajtung.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu