10 godina crnogorske nezavisnosti

Mladi ljudi igraju tradicionalno crnogorsko kolo na generalnoj probi nastupa za proslavu deset godina nezavisnosti Crne Gore. Maša se čudi koliku su binu postavili. Jer, godinama je bilo zabranjeno tu, na centralnom gradskom trgu, organizovati bilo šta. Trg je od nedavno, po četvrti put od kako postoji, promijenio ime i sad se zove „Trg nezavisnosti“. 21. maja Crna Gora ne obilježava samo deset godina od kako je obnovila državnost, već i „milenijum državnosti“ jer je prije 1.000 pogubljen knez Vladimir Dukljanski. Zgodna prilika da se državnost rastegne u svjetlu prošlost, smatrao je Odbor za proslavu koji predvodi predsjednik Filip Vujanović.

Maša Elezović, mlada dizajnerka iz Podgorice, tek se vratila sa dvogodišnjih studija u Japanu i proživljava takozvani „obrnuti kulturni šok“. Promjena imena trga joj je smješna, „hiljadugodišnjica“ još smješnija, a na proslavu desetogodišnjice neće jer, kaže, to je slavlje elite okupljene oko vlasti. Na Trgu iza nje užurbano se postavljaju bina i tribine koje će primiti samo odabrane.

Te 2006, Maša je tek postala punoljetna i bila među onih 55 i malo više odsto ljudi koji su zaokružili nezavisnost. „Mislila sam na ono, da bi svaki od dva brata trebalo da ima svoj stan“, ponavlja Maša objašnjenje koje se često čulo tokom referendumske godine. „Očekivala sam da će nacionalna pitanja da se završe jednom za svagda i da će stati priča jesi li Srbin ili Srpkinja ili Crnogorac ili Crnogorka.“ Ali, Maša misli da ta priča nije stala, nego se intenzivirala, jer vlast, koja u ovoj zemlji nikada nije promenjena na izborima, opstaje po principu zavadi pa vladaj.

Forsiranje razlika

Tri dana prije proslave desetogodišnjice, na sjednici koja je trajala maratonskih 14 sati, crnogorski Parlament glasao je za „Vladu izbornog povjerenja“. Originalan doprinos svjetskoj demokratiji, kažu satiričari. Premijer Milo Đukanović je nakon višemjesečne političke krize, koju je opozicija često poredila sa situacijom u Makedoniji, ponudio opozicionim partijama najvažnija ministarska mjesta, da bi mogle da kontrolišu zloupotrebljavaju li se državni resursi za dobijanje izbora. Dan prije formiranja te vlade, Đukanović je u jednom televizijskom intervjuu, objasnio da je prevazilaženje društvene podjeljenosti najveći izazov, te da je ideju o davanju dijela vlasti opoziciji imao svih prethodnih deset godina, jer to vidi kao način da se riješi ovaj izazov.

„Prevazilaženje podjele nikako nije primarni fokus ove vlade jer i iz opozicije ulaze oni koji su bili na istoj strani kao Đukanović u vrijeme referenduma“, kaže Boris Raonić, analitičar iz nevladine organizacije „Građanska alijansa“. Za njega je sastav prelazne vlade čisti apsurd. Jer, nju čine i četiri političke partije koje uopšte nisu učestvovale na prethodnim izborima – a tri od njih nisu ni postojale. U isto vrijeme, oni poslanici koji su bili za ostanak u zajedničkoj državi sa Srbijom ostaju van nove vlade i sada.

Van nove vlade je ostala i partija Alekse Bećića. On je 2006, tek što je dobio pravo glasa, glasao za ostanak u zajednici sa Srbijom. Tada je postao član Socijalističke narodne partije, koja je bila u bloku za zajedničku državu. Sada insistira da ne želi da bude talac prošlosti, jer se njom, kaže, bave samo oni kojima je cilj osvajanje još jednog mandata – bilo u vlasti ili opoziciji. „Crna Gora je nezavisna država i tačka. Tu je sve kristalno čisto i jasno. I za mene je najljepša zemlja na Balkanu. Ali to nije dovoljno.“

U prethodne četiri godine svaka opoziciona partija u Crnoj Gori pocijepala se na dvije manje. Tako je Bečić formirao „Demokrate“. „Mi smo partiju osnovali da bismo pomirili upravo ono što je bilo nepremostivo u Crnoj Gori, da bi se izdigli iznad vještačkih podjela.“ Dok nekoliko mladih ljudi u malim prostorijama njegove partije pakuje promotivni materijal, Bečić priča da okupljaju i unioniste i suvereniste, ali i značajan broj onih koji za politiku nisu marili. Ubijeđen je da političkoj sceni treba smjena generacija. Bečić kaže da godinama pričama o jeziku, himni, zastavama, gdje je neko bio 1918, 1941, 1991. ili 2006, neki stari lideri ubiraju jeftine političke poene, a izbjegavaju važne teme.

Napredak očigledan, ali spor

Koje su to važne teme? „Građanska alijansa“ je u saradnji sa desetak partnerskih organizacija, objavila analizu „10 godina nezavisnosti – Pogled iznutra“. Izdavač publikacije i direktor ove NVO, Raonić, zaključuje da je napredak neupitan, samo je mnogo spor. Crna Gora je odmakla daleko u procesu pridruživanja Evropskoj uniji i NATO, ogromni su pomaci recimo u nekim konkretnim oblastima, kao što su sprječavanje mučenja zatvorenika ili borba za prava pripadnika LGBT. „Ali u drugim oblastima, kao što je predstavljanje manjina, imamo goru situaciji nego prije deset godina“, kaže on i daje primjer da je Albanaca manje u javnoj administraciji sada nego 2006.Ta javna administracija ga brine i zato što je politizovana i zato što je ogromna – neodrživo je, kaže, da zemlja od 620.000 stanovnika ima oko pedeset hiljada javnih službenika.

Maša se nije upuštala u tako detaljne analize, ali joj je i golim okom vidljiv napredak Crne Gore ka Evropskoj uniji, naročito u vidu vizne liberalizacije. Tako, prema njenom mišljenju, ljudi mogu da idu van i uče o boljim stvarima, pa možda nešto mijenjaju kući. Sa druge strane, kaže, kvalitet obrazovanja je drastično opao. „Otvorile su se granice, možemo da pođemo vani, ali smo manje sposobni da to uradimo.“

„Jedina oblast gdje nisam optimista su ekonomska pitanja“, kaže Raonić. Isto brine i političara Bečića i dizajnerku Mašu. Premijer Đukanović u istom intervjuu za lokalnu televiziju ocijenio je da je Crna Gora ekonomski razvijenija nego 21. maja 2006. „U ovih deset godina, BDP je povećan 70 odsto. Zaposlenih je 40.000 više. Prosječna plata povećana je 70 odsto, a penzija 100 odsto“, prenijeli su svi mediji. No Bečić bi ovim podacima premijera dodao i „da imamo javni dug koji je uvećan četiri puta u odnosu na 2006. godinu, da imamo deficit platnog bilansa, da imamo sedam puta veći uvoz od izvoza, da je svaki drugi mladi čovjek na birou rada, da je u odnosu na prošle četiri godine nezaposlenost porasla sa 32 na 40 hiljada“.

Svi sagovornici DW-a naglašavaju da su, umjesto dosadašnjih nacionalnih podjela, sve očiglednije ekonomske razlike. „To je velika opasnost za Crnu Goru, jer imamo najveći jaz između bogatih i siromašnih u Evropi“, tvrdi opozicionar Bečić. „Imamo šačicu privilegovanih pojedinaca i najveći dio Crne Gore koji je na ivici egzistencije.“ Uzroke za takvo stanje slično vide i nezavisni analitičari, i opozicioni političari, i mladi ljudi poput Maše. Ponavljaju se objašnjenja o „pljačkaškoj privatizaciji“ ili pretvaranju zemlje u „privatnu državu jednog čovjeka“ i njegovih prijatelja.

„Mladalačka naivnost“

Kada Mašu pitate šta joj u Crnoj Gori nedostaje pa je tako ljuta da neće ni da slavi Dan nezavisnosti, iako je htjela nezavisnu državu, ona kaže da joj fale sigurnost i stabilnost. Ne misli Maša da se u Podgorici ne osjeća bezbjedno na ulici, naprotiv. „Nas skoro sve jedna plata dijeli od siromaštva i ta vrsta nesigurnosti je užasna i zbog toga uvjek imate knedlu u grlu i nikad niste sigurni hoćete li uspjeti da sastavite kraj sa krajem, do sljedećeg mjeseca.“

Kako veliki broj mladih ljudi iz Mašinog okruženja razmišlja o odlasku, logično je pitanje zašto se ona vratila u Crnu Goru. „To što sam 2006. mislila da ću moći da postignem u Crnoj Gori, pripisujem mladalačkoj naivnosti“, razmišlja koliko se ona promijenila, ako već promjene u Crnoj Gori nisu uspejle da ispune njena očekivanja: „Ovo što sad mislim da mogu da postignem u Crnoj Gori i dalje pripisujem mladalačkoj naivnosti. Manje sam naivna.“ Maša zna da je stereotip o ljenosti Crnogoraca i Crnogorki sušta istina kada se radi o njihovom građanskom aktivizmu. Ipak, nada se da će se okupiti građanska grupa mladih, koji će za sobom ostaviti nacionalne podjele, ukazivati na loše stvari i pomoći društvu da ozdravi.