Erdogan i žrtva

Svjedoci smo političkog spektakla čije žrtve su holandske krave. Tursko udruženje proizvođača mesa je potvrdilo da je već 40 holandskih krava protjerano iz Turske. Turske patriote i pristalice Erdogana neće više da konzumiraju proizvode od životinja iz zemlje koju optužuju za „nacističke metode" i „fašizam". Satiričarima ovih dana ne može da se zavidi na njihovom poslu.

Spor je počeo nakon što je iz Holandije izbačena turska ministarka za porodicu, a turskom minsitru spoljnih poslova nije dozvoljeno da uđe u zemlju. Holandski premijer Mark Rute je pokazao zube turskom rukovodstvu, što mu je sigurno na izborima donijelo pokoji dodatni glas.

Pravi pobjednik tog klovnovskog spektakla, međutim, sjedi u Ankari i zove se Redžep Tajip Erdogan. Erdogan vlada mimo ustava i to stanje želi da legalizuje referendumom koji se održava 16. aprila. Pošto nema dvotrećinsku većinu u parlamentu, mora da pita i narod, a nije sigurno da će narod glasati za uvođenje prezidijalne diktature.

Zbog toga je AKP počela da iz javnih prostora sistematski izbacuje riječ „Hayir" („ne"). Sredinom februara su odstranjene stotine hiljada antipušačkih brošura Zavoda za zdravlje, jer je na njima pisalo: „Ko kaže NE, ispravno postupa". AKP želi da Turci zaborave šta znači reći „ne". Erdogan hoće da Turci zaborave šta znači pružanje otpora diktatoru.

Poslije zabrane nastupa turskih ministara u Njemačkoj i Holandiji, Erdogan je našao efikasan način da se bori za uvođenje svoje prezidijalne diktature. On sebe i Tursku inscenira kao žrtve.

Erdogan je u utorak optužio Holandiju da je ubila 8000 Bošnjaka u Srebrenici. On instrumentalizuje žrtve najvećeg zločina na evropskom tlu od kraja Drugog svjetskog rata, da bi sebe i svoju bogobojažljivu muslimansku klijentelu predstavio kao žrtve krstaškog pohoda Evropljana. Tu apsurdnu optužbu je propratio riječima: „Niko nam neće davati lekcije iz civilizacije. Ovaj narod ima čistu savjest."

Savjest je čista zato što poriče genocid nad Jermenima. Savjest je čista jer demokratski otpor Kurda u formi stranke HDP proglašava terorizmom. Savjest je čista, jer su kritički glasovi ućutkani – i nalaze se ili iza debelih zatvorskih zidina ili u egzilu. Ni u jednoj zemlji svijeta nema više novinara u zatvoru.

Nekada je Evropa Turskoj služila kao uzor. I to ne tako davno – ali sećanje na to je kod mnogih već izblijedilo. Danas tursko rukovodstvo svoju zemlju predstavlja kao nekoga kome nisu potrebne pouke arogantnih Evropljana; kao zemlju koja sopstvenim snagama može da postane jedna od najvažnijih privrednih sila svijeta.

Sociološkinja Nilufer Gole je, pišući o turskom društvu, početkom 90-ih iznijela podjelu na „bijele" i „crne" Turke. Bijeli turci žive urbano, dobro su situirani i dugo su bili nosioci funkcija u društvu i državi. Prema religioznim crnim Turcima su osjećali prezir. Sam Erdogan sebe označava kao „crnog Turčina". Jednog od obespravljenih, koji je prešao put od prodavca đevreka u istanbulskoj lučkoj četvrti Kasimpaši do samog vrha turske dražve. Nekada su se mnogi „bijeli Turci" smijali religioznosti „crnih Turaka" i kontrolisali državu nezavisno od rezultata izbora. Danas se više ne smiju.

Erdogan je razvlastio „bijele Turke" i milionima „crnih Turaka" donio uspon u srednji sloj. Ali, iskustvo ponižavanja i marginalizacije još ima težinu. Erdogan mobiliše ta osjećanja da bi se održao na vlasti. Status žrtve i priča o uspjehu – Erdogan, jedan od nas, je uspio – za njegove sljedbenike su važniji od nezavisnog pravosuđa i slobode štampe.

Novinar Deniz Jučel koji se nalazi u pritvoru, 3.4.2016. je za list Velt o Erdoganu napisao: „Njegovi sljedbenici ga vole zato što je deformisan poput njih. Zato što u maniru Čaka Norisa pokazuje protivnicima gdje su im granice."

Zbog toga moraju stalno biti nalaženi novi protivnici kojima treba pokazati granice. Sada se Erdogan inscenira kao jak političar tako što galami protiv Evrope. EU, prije svega Njemačka i Angela Merkel, godinama su se prema Turskoj hladno odnosili. Privilegovano partnerstvo - da, pristup EU – ne. To je smanjilo motivaciju turskog vođstva da se drži puta demokratije i pravne države. Danas zato Erdoganu nije teško da vrijeđa Evropljane kao arogantne i da živi fantazije o svemoći koje gaji njegova klijentela.

Erdoganovi sljedbenici ne mare za slobodu mišljenja jer ionako imaju njegovo mišljenje. Oni mnogo govore o „demokratiji" i pod njom ne podrazumijevaju ništa drugo do diktaturu navodne većine nad onima koji drukčije misle, nad opozicijom i manjinama. Zemlja u kojoj hiljade opozicionara sjede u zatvorima - nije demokratija.

To objašnjava i Erdoganovu popularnost među nekim ljudima turskog porijekla u Njemačkoj. I oni vide sebe kao žrtve, a žrtve su uvijek u pravu; žrtve smiju da krive druge za svoje probleme; žrtve ne moraju da razmišljaju o tome da li su nepravedne prema drugima.

Erdogan sebe i svoju klijentelu inscenira kao žrtvu da bi u korijenu sasijekao svaku refleksiju o svom djelovanju. A pri tome je počinilac zapravo – on.