"Nije Lajbah nešto što bi ljudi slušali naveliko"

DW: Kakve su političke razlike danas u odnosu na nekadašnje kada ste se totalitarističkim simbolima iz jednog razdoblja kao što su nacistički simboli borili protiv totalitarizma drugog, kao što je Jugoslavija?

Ivan Novak: Znate šta: ja čak vjerujem da je naš zvaničan simbol Lajbaha, crni krst, da je to najmanje totalitaristički simbol od svih, jer je otvoren za sve moguće interpretacije. To je simbol koji praktično postoji u svim kulturama, možeš ga svuda naći i nije po toj nekoj našoj osnovnoj intrerpretaciji totalitaristički simbol uopšte. Ali je naravno bio interpretiran kao takav, međutim, mi se ne upuštamo u te interpretacije, to prepuštamo ljudima.

A što se tiče političkih razlika – naročito kad smo napolju u nekom okruženju koje nema pojma kako je bilo tada u Jugoslaviji kad smo mi počeli 80-e, kad smo u Americi, ili Francuskoj ili bilo gdje i prepričavamo te stvari, jer ljudi uglavnom misle da je to bio nemogući režim, kad analiziraš malo unazad taj neki politički haos koji je postojao za vrijeme „rascvjeta" Jugoslavije u osnovi vidiš da je to bio dosta slobodniji sistem nego zapadnjački sistem koji je naravno bio rađen po diktatu tržišta, kojeg je zapravo diktirala ta poznata "nevina" ruka tržišta.

DW: Protiv kojih totalitarizama se danas borite?

Totalitarizam nije nešto što je domen samo političkih sistema kao takvih, nije to samo staljinizam, fašizam, nacizam, nego je to stanje sveobuhvatljivosti. Totalitarni aspekt postoji u svim mogućim sistemima koji pokušavaju stvoriti idealno društvo na kraju krajeva. Totalitarizam je utopijska formacija koja živi danas u recimo u idealu i američkog društva, i njemačkog društva i religijskog društva. Tako da je to konstantno nešto što je stalno živo, stalno prisutno, ali i stalno u neku ruku neobuhvatljivo, nešto što se ne može definisati tek tako.

DW: Šta vam je donijelo suočavanje sa poslednjim totalitarističkim sistemom kao što je Sjeverna Koreja?

Nije to poslednji totalitaristički simbol, apsolutno ne. Moram da kažem da se nismo prije bavili Sjevernom Korejom, a ne bi ni sad, dok nismo shvatili u čemu je problem te Sjeverne Koreje koja je stisnuta između tih političkih dosta teških aspiracija, velikih "plejera". Zapravo, danas postoje samo dva ili tri velika "plejera": Sjeverna Amerika, Kina i donekle Rusija. Na slučaju Sjeverne Koreje se jako dobro osjeća taj clash između Kine i Sjeverne Amerike. I da je stanje u Sjevernoj Koreji takvo kakvo jeste, to je direktni rezultat tog natezanja između Kine i Sjeverne Amerike.

DW: Šta vam je najjači utisak iz Sjeverne Koreje i zašto?

Ljudi su mi bili najdraži. Ali, jako im je interesantna i arhitektura, pa i neka estetska paradigma koju su oni razvili, pa u nekoj slobodnoj interpretaciji moglo bi se reći da je nešto što bi Džef Kuns napravio sa gradom kad bi dizajnirao cijeli grad. Pjongjang je nevjerovatno interesantan grad, čak je i lijep. Ima zaista zanimljivu arhitekturu. Bili smo u još jednom gradu koji je malo manje bogata verzija Pjongjanga, u tom smislu Pjongjang je grad koji ima privilegije. Ipak zemlja je dosta nerazvijena. No, mislim da se sada stvara nešto bolje jer trenutni lider Kim Džong-Un koji je tamo postavljen, nije došao na vlast sopstvenom voljom, mislim da on pokušava koliko je to moguće da napravi bolju zemlju i da to radi dosta pametno. Iako ne zavisi sve od njega naravno.

DW: Kakve promjene osjećate otkako je Slovenija ušla u EU pošto tome teže sve balkanske zemlje?

Pa gledajte, mislim da taj ulazak u EU nije bio negativan, mislim, morate razumjeti da u cijeloj toj političkoj priči koja se sad razvija i događa u svijetu, da je taj stari kontinent koji je uvijek bio u ratu između sebe - sve zemlje su stalno bile u ratu - da je to pozitivan razvoj da se stvori neka zajednica koja je recimo i tržišno i u kulturnom smislu malo više povezana i da je to razvoj ne samo pozitivan, nego i nužan. Jer inače bi to bila teritorija nekih država koje su jako lako mogle ići u ratovanje, što smo vidjeli iz našeg primjera, tako da vidimo EU kao pozitivnu formaciju. I u Sloveniji se to donekle poznaje iako Slovenija nije bitan igrač u čitavoj toj kombinaciji, ali mogla bi biti bitan ako bi vodila malo mudriju politiku. Ali to je stvar opet političara na vlasti. Dakle, ima tu pozitivnih rezultata ali to je otvoreno lovište i tu stalno treba preispitivati vrijednosti koje su nastale u toj kombinaciji.

DW: Šta mislite o Trampu?

Možda je on jedan veliki avanturista koji je došao na vlast, koji nema baš puno pojma o politici, ali vjerujem da će njegovi potezi otvoriti mogućnost da će reakcija na Trampa biti puno zdravija, da će time stvoriti mogućnost za stvaranje neke alternative u Americi koja je nužna i koja će naravno biti bolja od toga što Tramp sada predstavlja.

DW: Evropa se raspada, razjedinjene američke države – da li smatrate da je to dobro ili loše?

Mi smo napravili 2004. godine turneju po Americi koju smo nazvali Divided States of America, kada je stanje bilo isto ovakvo, kada je Buš bio predsjednik. To je jedna konstantna priča koja se događa u Americi, ali znamo da je Amerika od njihovog građanskog rata praktično podijeljena i u kulturnom i u političkom smislu. I da je to dosta vještačka tvorevina. Ipak, teško je govoriti da li bi bilo pametno da se zemlja raspadne ili ne. Što se Evrope tiče, situacija je slična. Mislim da je to njeno konstantno raspadanje u nekom smislu proces koji formira EU kao takvu, jer sa svakim raspadanjem ona postaje donekle pametnija. Tako da je to konstantan proces koji je naravno opasan, i to što se događa sada po Evropi sa ovim ekstremnim političkim formacijama, to nije bezazlena situacija, ali generalno mislim da se ne treba bojati da će Evropa tek tako raspasti. Ne vjerujem u to.  

DW: Gdje se živi najbolje na svijetu?

U Sjevernoj Koreji. U Butanu... Opet: to zavisi od toga šta je standard, naravno. Ljudi govore da se najbolje živi u Danskoj ili u Kanadi ili u Švajcarskoj. Ne vjerujem u to. Po mojim ličnim iskustvima možda je tamo materijalni standard na najvišem nivou, ali politička situacija nije samo stvar materijalne sreće, nego generalne sreće koja postoji u drugim zemljama koje nisu materijalno najbogatije.

DW: Šta je po Vašem mišljenju najveće zlo na svijetu?

Hmm.. Znate kako: ne bi dobro postojalo bez zla. Tako da je to u filozofskom smislu jedan važan dio ljudske metafizike. Imate "Kandida", jednu duhovitu knjigu koju je napisao Volter, priču o optimizmu gdje se on bavi problemom zla i dobra. I mislim da se time bavila praktično čitava filozofija oduvijek i da to pitanje nećemo tek tako riješiti.

DW: Kako će izgledati svijet kada globalizacija i digitalizacija dosegnu kritičnu masu?

Pa izgledaće digitalizovano i globalizovano. Mislim da tu opet nema mogućnosti da se ide unazad, možda možemo da idemo dva koraka unazad, ali ćemo opet poslije toga tri unaprijed. To je neka stvarnost koja nama koji smo živjeli u sistemu koji nije bio toliko digitalizovan nešto strano, nešto neprijatno. Ostale generacije koje se rađaju u tom svijetu, one to prihvataju kao stvarnost.

DW: Kako ste prihvaćeni danas u regionu? Ko je vaša publika?

Kako gdje. Nije Lajbah nešto što bi ljudi slušali naveliko. Nismo nikad ni očekivali da to može, pa opet mi ne znamo svirati drugačije. Ali pokušavamo biti prisutni u svim kontekstima koliko god je to moguće, ako ne drugačije, onda sa filmom. Imamo dosta različitu publiku - što je dobro.

DW: Ima li milenijalaca i šta mislite o njima?

Pa ima i njih. Uvijek je bilo tih generacija koje su mlađa publika.

DW: Koje medije pratite?

Pa pratimo uglavnom one medije koji se nisu mnogo promijenili tokom vremena, ali zapravo pratimo sve što nam naiđe. Pokušavamo da budemo što informisaniji, ali danas je toliko puno medija da praktično ne možeš sve da pratiš.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android