25 godina nakon genocida
3. april 2019
Četvrt stoljeća je prošlo od kako je počinjen stravični genocid u Ruandi. Danas, ova mala afrička zemlja služi kao primjer stabilnosti; država se posebno u ekonomskom smislu u posljednjih 25 godina dobro oporavila. Ali, genocid koji je počinio većinski naroda Hutu nad manjinskim Tutsijima i umjerenim pripadnicima Hutua 1994. duboko je traumatizovao zemlju i njeno društvo. Činjenica je da danas 12 miliona stanovnika žive u miru jedni s drugima, ali su stravični zločini ostali urezani u sjećanju. Od aprila do jula 1994. smrtno je stradalo 800.000 ljudi, infrastruktura je bila potpuno uništena.
Uspjeh za, u najširem smislu, funkcionalno društvo se pripisuje prvenstveno predsjedniku Polu Kagameu. "On je uradio ogroman posao. Unaprijedio je razvoj zemlje i doveo inostrane investitore", kazao je Patrik Hajajandi, saradnik južnoafričkog Instituta za pravdu i pomirenje (IJR), u intervjuu za DW.
Ruanda je pak zemlja koja je na unutrašnjem i spoljnopolitičkom planu snažno obilježena svojom istorijom. Genocid je ostavio duboke tragove. "Kakvu ulogu za Kagamea igra genocid nad narodom Tutsi, još uvijek ne može dovoljno da se procijeni", kazao je Fil Klark sa londonskog Univerziteta SOAS. "Najjača instanca za poništavanje društveno-ekonomske nejednakosti između naroda Hutu i Tutsi je ruandska vlada."
Zaštitnik Tutsija
Upravo takav stav potiče od autoritarnog liderskog stila predsjednika, kaže Klark u razgovoru za DW. Sa Kagameovog gledišta politički otpor samo uzrokuje nemire. Zato ljudska prava ne stoje visoko na agendi predsjednika Ruande, objašnjava Klark. Njegova glavna briga je sprečavanje rasplamsavanja nasilja po svaku cijenu. "Odatle dolazi potreba Ruande da zaštiti Tutsije u cijelom regionu", kaže Klark. To se prije svega odnosi na pripadnike ovog naroda u Burundiju, Ugandi i na istoku Demokratske Republike Kongo. "Jer, u ovim zemljama Tutsije već decenijama sistematski progone određene frakcije."
Kagame je do sada više puta kritikovao opozicione grupe koje operišu iz susjednih zemalja i prema njegovom mišljenju ometaju proces integracije u istočnoj Africi. Politička napetost je na kratko dostigla svoj vrhunac kada je Kagame zatvorio jedan granični prelaz prema Ugandi. Ugandski politički analitičar, Mvambutsija Ndebesa sa Univeziteta Makerere iz Kampale u tome vidi znak regionalne borbe za prevlast. "Riječ je o političkoj prevlasti u regionu, ali tu su još u pitanju i lični animoziteti."
Više moći u regionu
Predsjednici Ugande i Ruande, Joveri Museveni i Pol Kagame su nekada bili prijatelji. Kagame je bio ključna figura u pobunjeničkoj organizaciji, a današnjoj vladajućoj partiji Ruande - "Patriotski front Ruande" (RPF), kojoj je Museveni pomogao da 1994. preuzme vlast. Kada su pobunjenici RPF 1994. umarširali u Ruandu, zaustavili genocid i Kagameu pomogli na putu ka državnom vrhu, dobili su aktivnu podršku Ugande.
Međutim, odnosi između nekadašnjih saboraca su se od tada pogoršali. "Predsjednik Museveni i njegovi generali vjeruju da im Vlada Ruande nešto duguje", kaže Kristofer Kajumba sa Univerziteta u Ruandi. "Oni su mu na kraju tada pomogli da sruši režim Juvenala Habjarimana i zaustavi genocid." No, Kagame bi da bude tretiran kao pobjednik, i da dobije još više moći u regionu.
Museveni pak nije jedini afrički lider s kojim je Kagame u svađi. Porasle su napetosti i između Ruande i njenog južnog susjeda Burundija. I ovdje jednu ulogu igraju lični animoziteti između predsjedika Burundija, Pjera Nkuranzize i Kagamea. Politikolog iz Burundija Patrik Hajajandi je uvjeren da neprijateljstvo ima i etničku komponentu. "U Ruandi svako kaže mi smo Ruandanci. Ali, kada pričate s ljudima, oni vam kažu kako je narod Hutu u jednom smislu isključen."
Strah od nasilja
Prema Hajajadijevim riječima Hutu u Ruandi se još uvijek smatraju odgovornim za genocid i ne važe za kredibilan narod. Burundi je pokazao određeni uspjeh u etničkoj integraciji i time predstavlja prijetnju za Kagameove ambicije da dobije još više moći u regionu. Hajajadi odbacuje kritike iz Kigalija da predsjednik Nkurunziza pomaže pobunjenicima u Kongu u borbi protiv Kagamea. "Granice jesu porozne i sigurno je da ima krijumčarenja oružjem. Ali, ne vjerujem da bi vlada u Burundiju svjesno destabilizovala Ruandu pomažući pobunjeničke grupe."
Mnogi analitičari smatraju da bi napetosti u regionu mogle da prerastu u otvorene sukobe. Međutim, malo je vjerovatno da bi Zapad mogao da izvrši veći pritisak na Kagameovu vladu, da dovede u red odnose sa susjedima. "Ruanda je istina još uvijek upućena na finansijsku pomoć, ali Kagame maestralno koristi slabosti Zapada", kaže Fil Klark. Vlade bogatih zemalja objašnjavaju svojim građanima zašto bi uopšte trebalo pomagati siromašne zemlje. "Međunarodni donatori su istinski u stezi. Vlade koje bi da njihovu pomoć iskoriste kao blago sredstvo pritiska, ukazuju na Ruandu kao primjer pozitivnih promjena, što je toj zemlji pošlo za rukom uz pomoć Zapada." Jer, predstaviti Ruandu kao zločinca u istoriji bilo bi protivno ovoj strategiji.