Razgraničenje – drugi naziv za podjelu
21. februar 2019
Stav Beograda najprije je iznio šef diplomatije Ivica Dačić, a tu izjavu podržao je i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Iako je nakon toga državni vrh pokušao da čitavu stvar prikaže kao staru vijest, i da se o tome i ranije govorilo, sadašnje izjave su ipak prva zvanična potvrda takve politike.
Primjetno je, naravno, da je nakon toga uslijedilo i dodatno pojašnjenje ministra spoljnih poslova Dačića kako je „to samo ideja državnih zvaničnika“, i da će se o tome izjašnjavati parlament i narod.
Od prijedloga do državne politike
Upravo na taj momenat pažnju za DW skreće i politički analitičar Dragomir Anđelković. Razgraničenje je, prema njegovim riječima, samo drugi naziv za podjelu Kosova, i ono je za sada samo prijedlog vladajućih struktura:
„To može postati državna politika samo kada dobije potvrdu građana na referendumu. Trenutno imamo samo prijedlog vlasti kao osnov za dogovor sa Albancima, a ako bi do dogovora došlo, pošto je to ustavno pitanje, jedino građani Srbije na referendumu mogu da kažu da ili ne“, ističe Anđelković.
Kozmetičke korekcije granica
Spoljnopolitički komentator Boško Jakšić za DW primjećuje da je dosta toga nejasno oko stava Beograda o razgraničenju. Najprije se ne zna da li bi se ono odvijalo po etničkom, teritorijalnom, ili kombinacijom ta dva principa. Takođe, u Beogradu se već postavilo pitanje linija tog razgraničenja, i u tom smislu Jakšić smatra da je riječ samo o kozmetičkim izmjenama granica Srbije i Kosova:
„Po meni, to neće biti trampa sjever Kosova za neke opštine na jugu Srbije, jer bi to bili maksimalistički zahtjevi. To će, mislim, biti razmjena nekoliko sela sa obje strane granice, što bi bilo proglašeno kao pobjeda i kompromis na obje strane“, uvjeren je Jakšić.
Ako bi se postavilo pitanje pripajanja pojedinih opština sa juga Srbije Kosovu, Dragomir Anđelković smatra da bi u tom slučaju morao da se pravi daleko širi dogovor.
„Mislim da bi to zahtijevalo da onda Srbija dobije više od sjevera Kosova, i to bi značilo cjelovitu podjelu Kosova, uključujući tu i sve sredine u kojima su Srbi bili većina do 1999. godine. U tom slučaju bi moralo da se postavi i pitanje Republike Srpske, što bi značilo novi dogovor o cjelovitim granicama na Balkanu“, kaže Anđelković.
Opozicija bez stava
Opozicija u Srbiji veoma oštro je reagovala na ideju razgraničenja. Opozicioni lideri upozoravaju da je na djelu kršenje Ustava Srbije, i navode da bi čitav proces morao da se vodi u skladu sa Rezolucijom 1244 Ujedinjenih nacija, i da se, prije statusnih pitanja, moraju riješiti imovinska pitanja i ljudska prava Srba na Kosovu. Opoziciji se sa druge strane zamjera kako nije iznijela svoj stav o konkretnom rješenju kosovskog problema, ali i o članstvu Srbije u Evropskoj uniji.
Osim što primjećuje da srpska opozicija nema politiku oko Kosova, Boško Jakšić kaže „da je opozicija samu sebe eliminisala iz tog procesa, i da je tako sama sebi pucala u nogu. Tu je dodatni problem što je dio opozicije protiv bilo kakvih pregovora oko Kosova, dakle, drži se one kleronacionalističke mantre da Kosovo mora i dalje da ostane u sastavu Srbije“.
Zapadne nesuglasice
Dodatni problem za rješavanje problema Kosova jeste i neslaganje zapadnih partnera oko pitanja razgraničenja. Dok američka strana izgleda nema ništa protiv bilo kakvog rješenja koje bi stavilo tačku na problem Kosova, Njemačka se oštro protivi ideji korekcije granica. Na sve to bi trebalo dodati i specifičan američki problem, gde imamo Donalda Trampa i vrh administracije i duboku državu, skreće pažnju Anđelković.
„Nisam siguran da su pripadnici 'duboke države' spremni da prihvate razgraničenje ili podjelu. Njemačka je sa svoje strane protiv promjene onoga što oni smatraju granicama u Evropi. Ipak, mislim da ne bi bilo važno šta Berlin misli ako se oko toga dogovore Amerika i Rusija, ali problem je takođe što će se teško doći do rješenja oko koga bi mogli da se slože Beograd, Priština, Vašington i Moskva zajedno“, navodi Anđelković.
Trenutni odnosi Amerike i Njemačke nisu sjajni, i to je nešto najgore što je moglo da se desi za dijalog Beograda i Prištine, dodaje Boško Jakšić. „Pretpostavljam da, ukoliko ta korekcija zaista bude minimalna i kozmetička, protiv toga ništa ne bi imala ni Njemačka. Jer, mislim da ni Americi ne odgovara situacija koja bi mogla da dovede u pitanje i granice, recimo, Bosne i Hercegovine ili Makedonije“, ističe Jakšić.
Tajna diplomatija
Uporedo sa idejom razgraničenja, iz Evropske unije stižu informacije da se već uveliko radi na pravno obavezujućem sporazumu između Beograda i Prištine. To je samo podgrijalo optužbe u srpskoj javnosti kako je čitav proces netransparentan, da ga vodi samo jedan čovjek i da se mnogo toga dešava iza zavjese.
Dragomir Anđelković kaže da ne može da zamisli da Beograd potpiše bilo kakav pravno obavezujući sporazum sa Prištinom bez nekog cjelovitog rješenja.
„U krajnoj liniji, Briselski sporazum je jedna vrsta pravno obavezujućeg sporazuma, pa ga Priština svejedno nije primijenila. O kakvom, dakle, novom sporazumu da govorimo dok stari nije realizovan. Novi sporazum može da proiziđe samo nakon promjene stanja na terenu, a to znači poslije teritorijalnih promjena“, napominje Anđelković.
Za Boška Jakšića je znatiželja razumljiva, ali ističe da je najvažnije da se problem riješi, pa ako je neophodno i nekom tajnom diplomatijom.
„To ne bi bio nikakav velik izuzetak, takve stvari postoje u svjetskoj praksi. Naravno, bilo bi bolje da vlast objelodani taj širi okvir u kojem se razgovara. Možda nešto više o tome znaju u važnim svjetskim centrima, ali mi smo nažalost iz toga potpuno isključeni“, zaključuje Boško Jakšić.