Beogradski smještaj za izbjeglice

Nedaleko od samog središta Beograda, smještene između romskog naselja i odlagališta otpada, nekoliko baraka od devedesetih godina služi kao smještaj za izbjeglice. U ovom “centru”, koji je izvorno nastao kao smještaj za prihvat protjeranih iz ostatka bivše Jugoslavije, još uvijek živi oko 100 Srba iz Hrvatske.

Slične sudbine

Jedna od njih je i 74-godišnja Jela Vuksa koja u posljednje vrijeme dane provodi promatrajući autobuse koji u smještaj dovode nove izbjeglice. “U ovom ima puno djece. Nadam se da će ih smjestiti u neku od boljih baraka”, kaže Jela promatrajući novopridošlice s trijema svoje barake. U prihvatnom centru Krnjača, kako se službeno zove ova skupina baraka, od prošlog ljeta izbjeglice iz devedesetih dijele sudbinu s novima s Bliskog i Srednjeg Istoka. Baki Jeli oni ne smetaju. Jer i sama je prošla kroz isto i zna kako se osjećaju. “Svatko tko je prisiljen napustiti svoj dom ima težak život. Mi smo u sličnoj situaciji i razumijem ih jer znam kako se osjećaju. Djeca su mala, ona ne shvaćaju što se događa i brzo će sve zaboraviti”, kaže. I prisjeća se vlastite sudbine. Kada je 1995. došla u Krnjaču, danima nije prestajala plakati. Bila je prisiljena napustiti svoj dom u Zagrebu, kaže, i očajnički je gledala kako joj sin umire od gangrene koju je dobio nakon što mu je granata raznijela dio noge.

Izbjeglice i dalje stižu

U Krnjaču je pristigla s drugim sinom, kćerkom i suprugom koji nije dobro podnio život u novoj sredini. “Umro je od srčanog udara 2000. Nije mogao podnijeti da mu obitelj živi u takvim uvjetima, bilo ga je sram i to mu je narušilo zdravlje”, kaže Jela. I iste stvari primjećuje i kod sirijskih izbjeglica. “Niti jedan roditelj ne želi gledati kako mu djeca odrastaju u ovakvim uvjetima”, kaže Jela. Danas ju pomažu djeca i unuci, donose što joj je potrebno i stalno iznova pitaju zašto se ne želi preseliti u starački dom. Ona ne želi jer je navikla na Krnjaču. I nije usamljena. Kako kaže koordinator smještaja Milutin Lučić, Vlada Srbije je pokušala prerazmjestiti dugotrajne stanovnike Krnjače ali mnogi to odbijaju. “Ako se presele, sami će morati plaćati račune i režije”, sliježe ramenima Lučić. A mjesta u smještaju je sve manje. Jer usprkos dogovoru između Turske i Europske unije o prihvatu izbjeglica dnevno iz Makedonije i Bugarske u Srbiju pristigne 200 migranata

Bolje im je da odu na sjever

“Mi smo nešto između prihvatnog i tranzitnog centra”, kaže Lučić. Jer manje od jedan posto novopridošlih zatraži azil u Srbiji. Kod nekih starosjedioca u kampu, obnavljanje nekih baraka za novopridošle je izazvalo ljubomoru. No ona je, kako kaže Lučić, neosnovana. “To su samo kozmetički zahvati na barakama izvana. Iznutra sve ostaje po starom”, kaže. No netrpeljivost prema novopridošlima se svodi na nekoliko izoliranih slučajeva. Starosjedioci jedno žale što tada nisu postupili kao izbjeglice danas. “Da sam barem pobjegao prema sjeveru, u Njemačku ili Austriju”, kaže 55-godišnji Ilija Gašpar. I Slobodanka Babić, koja u izbjegličkom kampu nudi reiki terapiju, se slaže s Ilijom. “Ovdje ih ništa ne čeka. Oni trebaju dalje. Srbija nije mjesto za njih”. Baka Jela sa svog trijeme trezveno poručuje. “Svako ljudsko biće treba krov nad glavom”.