Čović, Dodik, Izetbegović - nedodirljivi trojac

Ono što je zajedničko trojici lidera najvećih političkih stranaka u BiH: Miloradu Dodiku (SNSD), Bakiru Izetbegoviću (SDA) i Draganu Čoviću (HDZ BiH), je neprikosnovena vladavina. Za neke od njih i četvrt vijeka. Iako su se nazivi stranaka mijenjali u zadnjih 25 godina, Milorad Dodik je u vlasti na entitetskoj ili na državnoj razini punih 20 godina, s manjim prekidima.

Na vlast je došao na poslijeratnom sazivu Narodne skupštine u Bijeljini 1998. godine uz podršku tadašnjeg SDP-a i Koalicije za BiH. Sjednici su kao podrška prisustvovali tadašnji visoki predstavnik u BiH Carlos Westendorp i američki veleposlanik Richard Kauzlarich, koji su zajedno sa svim drugim političkim predstavnicima u Federaciji BiH pozdravili dolazak Dodika na čelo tadašnje vlade umjesto SDS-a. Od 2002. godine je na čelu Saveza nezavisnih socijaldemokrata i do sedmog sabora stranke prošli tjedan nije imao protivnika.

Možda ipak

Oni s malo više staža u novinarstvu kažu da je Dodik, ali i Izetbegović i Čović, naučio omiljenu lekciju svakog „čestitog“ autokrata koja kaže da „unutar političke stranke nema demokracije".

„Milorad Dodik je neprikosnoveni lider SNSD-a, što je potvrđeno protekle subote na izbornom saboru u Doboju. Međutim, rezultati prošlogodišnjih izbora na kojima je lista SNSD-a za Parlament BiH u Laktašima i Mrkonjić Gradu kao bastionima te stranke imala više glasova od Dodika, kao i činjenica da jeŽeljka Cvijanović za razliku od njega pomela protukandidata, ne idu u prilog tvrdnji da će SNSD bez Dodika doživjeti krah i sudbinu, recimo, DS-a u Srbiji. Ipak, sve su prilike da bi SNSD u budućnosti mogao onu poznatu misao o Titu parafrazirati u „i poslije Dodika Dodik" i spojiti s „na mlađima svijet ostaje", kaže novinar iz Banje Luke Darko Momić.

Na zasjedanju Narodne skupštine RS-a tada u Bijeljini bio je i Sulejman Tihić, političar koji će od Alije Izetbegovića preuzeti Stranku demokratske akcije 2003. godine. Potpredsjednik SDA i član Glavnog odbora stranke bio je Bakir Izetbegović, koji je nakon očeve smrti dva puta pokušao doći na čelo stranke. To mu je pošlo za rukom tek nakon Tihićeve smrti 2015. godine.

„Izetbegović je bio najbliži tome da prekrši sveto autokratsko pravilo i da na izbornom kongresu SDA, koji će se održati za nekoliko dana, ima protukandidata. Ipak, u posljednji čas uspio je statutarnom akrobatikom onemogućiti kandidaturu Šemsudina Mehmedovića“, kaže Momić. I ističe upravo snagu stranke i njenog autokratskog lidera kroz primjer kadrova koji čine „duboku državu“.

Matrica za opstanak

„O tome najbolje svjedoči činjenica da poslije odlaska u opoziciju i na nivou FBiH i na nivou zajedničkih institucija i dalje dirigira dubinske političke procese, generira ozbiljnu međunacionalnu netrpeljivost i na sve moguće načine „buši" vlast Trojke očekujući podršku partnera - SNSD-a i HDZ-a, čiji lideri na istoj matrici godinama animiraju svoje biračko tijelo i dobivaju izbore“, zaključuje Momić.

Iako nije neuobičajen i za stabilne demokracije, fenomen „srastanja" ljudskog tijela za lidersku poziciju u stranci ipak je izraženiji u nedovršenim demokracijama poput BiH. Izuzetak može biti samo na papiru poput recimo Srbije, gdje pravi šef stranke nije na njenom čelu, ali se na taj način stvara lažna percepcija da se u neku ruku ne radi o demokratskom sustavu. Analitičari smatraju da ostali članovi stranaka u ovim slučajevima svjesno biraju podršku višegodišnjim liderima kako bi i stranka, ali i oni izvukli korist.

„Članovi stranaka će se radije opredijeliti za reizbor lidera nego za „nemirno more“ uslijed promjena, čime sebi osiguravaju poziciju bez pretjerane odgovornosti, osim prema vođi. Također su svjesni da bi pali u nemilost ukoliko bi doveli u pitanje poziciju lidera", smatra komunikolog Mladen Bubonjić. On razloge za formiranje „kulta vođe“, vidi i u transgeneracijskom naslijeđu i nedostatku demokratskih kapaciteta društva.

Personifikacija demagogije

„Također je prisutna i nostalgija koja uključuje i žal za čvrstom rukom koja osigurava stabilnost, naravno pod prisilom. Na kraju, demokracija podrazumijeva ne samo prava nego i odgovornost i obveze, za što je, naravno, potrebna demokratska i politička zrelost, što još nije postignuto u dovoljnoj mjeri da bi se razvila svijest da je promjena na vrhu, ne samo stranke nego i društva, korisna i potrebna za napredak društva“, zaključuje Bubonjić.

Na kraju, ali po svim mjerilima i definicijama gotovo perfektne vladavine u kojoj su politički eliminirani svi protivnici nalazi se Dragan Čović, lider HDZ-a BiH. Na čelo Hrvatske demokratske zajednice BiH dolazi 2005. godine, a nakon što ga je tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown smijenio s dužnosti člana Predsjedništva BiH zbog sudskog postupka koji se protiv njega vodio, Čović je i 2007. godine dobio podršku da vodi stranku. HDZ 1990, koji je nastao kao odgovor na sukob Čovića i tadašnjeg predsjednika hrvatske vlade Ive Sandera (HDZ), nije bio dovoljan da razbije snagu Čovićevog HDZ-a BiH. Nakon sudskog postupka 2005. godine, u kojem je oslobođen odgovornosti za zloupotrebu položaja, ali i kasnijih nekoliko optužnica koje su isto završile, Čović je samo zapečatio svoju političku snagu unutar hrvatskog političkog korpusa.

„Koliko je nedodirljiv kao lider HDZ-a pokazuje to što, za razliku od Dodika i Izetbegovića, Čović nema ozbiljnu opoziciju u hrvatskom nacionalnom korpusu, niti se ona nazire. Političari koji su posljednji put predstavljali Hrvate u vlasti, a da ne dolaze iz HDZ-a, su ili iza rešetaka poput Lijanovića ili na političkom deponiju poput Živka Budimira i Zvonka Jurišića“, zaključuje Momić.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu