Bijes iranskih studenata
9. studenoga 2022Na video snimkama prikazuju se uvijek iste scene: iranski studenti na kampusu sveučilišta, jedu zajedno, često izvan menze. Menza je u međuvremenu zatvorena, nakon što su studenti srušili pregradne zidove koji su dijelili muškarce od žena. Video snimke sada dokumentiraju ne samo prosvjede, nego i solidarnost. Na mnogim snimkama demonstranti s plakatima u rukama podsjećaju na svoje uhićene kolege. Prema izvještajima medija, uhićeno je oko 300 studenata.
Demonstranti se očigledno ne daju zastrašiti žestokim djelovanjem snaga sigurnosti. "Student može umrijeti, ali neće prihvatiti poniženje", uzvikivali su prosvjednici na sveučilištu Šahid-Hamran na jugozapadu zemlje u jednom videu čiju je autentičnost potvrdio AFP, a objavio oporbeni medij 1500tasvir.
Solidarnost s učenicama
Studenti pokazuju i svoju solidarnost s mlađom generacijom, s učenicama koje su također aktivne u prosvjedima i za to isto plaćaju cijenu. Tako su tokom prošlog ponedjeljka, prema riječima aktivista, pretučene učenice u strukovnoj školi za djevojčice Šahid Sadr u Teheranu. "Učenice srednje škole Sadr u Teheranu napadnute su, pretresane i pretučene," piše 1500tasvir.
Informaciju da je jedna učenica u sukobima izgubila život iransko ministarstvo obrazovanja je odlučno demantiralo. "Smrt učenice u tom sukobu odlučno negiramo", rekao je glasnogovornik ministarstva, a prenijela iranska novinska agencija ISNA.
Nepovjerenje u Homeinija
Od početka Islamske revolucije 1979. godine studenti su bili izloženi pritiscima vjerskih vođa. Za vrijeme puča protiv šaha su dijelovi studentske zajednice, poput onih koji su bili motivirani islamizmom ili socijalizmom, na početku podržavali revolucionarnog vođu Homeinija. No čim je uspostavljen novi režim, odnosi su zahladili. Studenti su doznali da su režimske snage sigurnosti otimale ili ubijale nepoželjne članove njihove zajednice. Obje strane su se držale na distanci, toliko izraženoj, da je Revolucionarno vijeće u lipnju 1980. zatvorilo sva sveučilišta u zemlji.
Ta odluka je bila odraz nepovjerenja koje je Homeini osjećao prema studentima i profesorima. „Mi se ne bojimo vojnih napada, već se bojimo kolonijalnih sveučilišta", rekao je tada. U to je doba režim na sveučilišta gledao kao na okupljališta narodnih mudžahedina, koji su tada bili glavni izvori otpora režimu. Homeinijeve pristaše su „iz knjižnica izbacile tisuće knjiga s 'antiislamskim tendencijama' te otjerale tisuće nastavnika i profesora iz obrazovnih ustanova kao 'lakaje zapadne ideologije'", piše publicist Gerhard Schweizer u svojoj knjizi "Razumjeti Iran". Vodeća sveučilišta su godinama su ostala zatvorena.
Posljedice tih Homeinijevih postupaka bile su ogromne, kaže politolog i prognani Iranac Mehdi Džafari Gorzini u intervjuu za DW. "Tisuće studenata je prisilno izbačeno s fakulteta. Neki su pobjegli u inozemstvo, drugi su uhićeni i pogubljeni. Homeini nije imao za cilj ništa drugo nego svojevrsno 'čišćenje' sveučilišta. U stvari to nije bilo ništa drugo nego kulturna revolucija."
Akademska rekonstrukcija
Nakon njihovog ponovnog otvaranja, sveučilišta su se širila i modernizirala, što je dovelo do toga da, prema studiji Njemačke službe za akademsku razmjenu (DAAD), danas u Iranu postoji 4,07 milijuna studenata. Modernizacija se ogleda i u rodnoj ravnopravnosti: danas je u toj zemlji udio studentica preko 50 posto. Studentima je na raspolaganju sustav koji se fokusira na osiguranje i unapređenje akademske kvalitete, navodi DAAD. Ovom razvoju doprinijeli su i brojni iranski znanstvenici koji su se školovali u drugim, prije svega, zapadnim zemljama.
S pojavom liberalnih ideja sveučilišta su ponovo postala središta oporbe. To je postalo očigledno u srpnju 1999. godine. Tada je režim odlučio ugasiti reformski orijentiran list Salam. Studenti sa Sveučilišta u Teheranu su tada izašli na ulice. Snage sigurnosti su tada pretresale studentske domove, ubile najmanje jednog i ranile stotine studenata. Prosvjedi su se ubrzo pretvorili u širi pokret koji je tražio odgovornost režima. Sjećanje na brutalnost snaga sigurnosti u to vrijeme i danas je živo u studentskom miljeu, kaže Džafari Gorzini.
Studenti i danas mogu računati na liberalni duh mnogih profesorica i profesora. Krajem rujna je oko 70 profesora sa Sveučilišta u Teheranu u listu Etemad objavilo otvoreno pismo vladi. U njemu su posve jasno opisali političke i gospodarske probleme zemlje, a tražili su i oslobađanje svih demonstranata. U danima koji su uslijedili slična pisma su se pojavila i na drugim sveučilištima u zemlji. No time se proširio i jaz unutar samih sveučilišta: jer ondje se na čelnim položajima još uvijek nalaze režimski ljudi.
Studentice i studenti su zahvaljujući novim medijima vrlo dobro upoznati sa zbivanjima u svijetu, kaže Džafari Gorzini. "Najkasnije od ranih 2000-ih mnogi mladi ljudi - a također i studenti – imaju vlastitu web-stranicu ili blog i u kontaktu su s inozemstvom. Tako su vidjeli kako se živi izvan granica njihove zemlje.”
Kralj strpljenja
Osim toga, ljudi u Iranu su već više puta pokušali svrgnuti režim, pojašnjava Džafari Gorzini. "Ali to im to do sada nije uspjelo, kao ni pokušaj pokretanja reformi. To je shvatila i najmlađa generacija." Roditelji su im, kaže on, prenijeli svoja iskustva o neuspjelim pokušajima reformi, demonstracijama i velikim prosvjedima. "Ovoj generaciji je jasno da je sve do sada bilo uzaludno, da se s mulama ne može voditi dijalog. Odatle potječe i radikalizam koji trenutno doživljavamo."
Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu