Hrvatska između svojih i tuđih interesa

Zašto američke naftne kompanije poput Exxona mogu surađivati s ruskim Gazpromom ili Rosneftom na zajedničkim velikim investicijama, a hrvatske s Rusima gotovo uopće ne smiju poslovati? Ovo pitanje, doduše retoričko, čuli smo od akademika Mirka Zelića, predsjednika Hrvatske udruge naftnih inženjera i geologa (HUNIG). Odgovor je: zato što Amerikanci u presudnoj mjeri odlučuju i o sebi i o Hrvatskoj kad je riječ o petroenergentima i zato što njima tako odgovara u vezi s Rusijom.

No sa Zelićem smo porazgovarali prvenstveno u povodu izjave američkog potpredsjednika Joea Bidena prošlog tjedna u Istambulu, gdje je spomenuo i Hrvatsku kao „potencijalno regionalno energetsko čvorište“. Biden dalje nije ništa konkretizirao, ali pretpostavlja se da se radi o planiranom Transjadranskom plinovodu (TAP) čiji bi jedan krak na potezu od Azerbajdžana preko Albanije do Italije mogao skrenuti i na Hrvatsku. U svakom slučaju, posrijedi je alternativa za realizaciju europske nezavisnosti o ruskim energentima, mada je prerano govoriti o detaljima – sve je i dalje otvoreno.

Izlaz u vlastitim zalihama?

Ipak, možemo povesti diskusiju o bitnom pitanju za Hrvatsku, naime njezinu pozicioniranju između velikih sila koje uobičajeno vrše pritisak na manje zemlje. One se pak nerijetko uslijed toga odriču svojih elementarnih interesa. A kakav bi u ovom predmetu bio hrvatski interes? Mirko Zelić, inače i predsjednik Znanstvenog vijeća za naftu i plin Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, smatra da Hrvatska najprije mora povesti računa o svojim zalihama, koje se i dalje tek istražuju, jer je to ipak najbolji zalog progresa.

„Mogu tek načelno pričati o tome. Trebalo bi vidjeti što se točno nudi. Ali ni takav moj stav ništa ne znači ako uzmemo u obzir da smo kroz posljednja dva desetljeća odbili sve ponude, i zrele i manje zrele, npr. ruske i arapske, kao što smo i Inu proćerdali, pa sad o njoj više odlučuje i Amerika nego Hrvatska, o Mađarskoj da ne govorimo. Bojim se da ćemo opet izvisiti“, pesimističan je Zelić. U prilog ovom pesimizmu ide i činjenica da se dugoročna strateška hrvatska energetska politika ne može lako ni naslutiti, a kamo li opisati.

Nastavak strepnji oko Ine

Ekonomski analitičar i konzultant Žarko Primorac bivši je član Nadzornog odbora Ine, a danas tu funkciju obavlja u Hrvatskoj elektroprivredi; nekoć je također bio ministar financija Bosne i Hercegovine. On nam je o Bidenovoj najavi rekao da, ukratko, Hrvatska ionako nema puno izbora. „Na ruski cjevovod Južni tok više ne možemo utjecati, digli smo ruke od njega, uključili su se Mađari. S jedne strane isključili smo se 'zahvaljujući' sebi, a tek povoljan geografski položaj možda nas na drugoj strani vrati u igru preko TAP-a“, podvlači crtu Primorac, spominjući i gradnju LNG-terminala (terminala za ukapljeni plin).

„Rekao bih da na tome danas radimo ipak nešto ozbiljnije nego ranije, i makar to je pohvalno. Ali ne zanosimo se s tim da bismo mogli puno odlučivati. Bit će već velika stvar ako budemo znali odmjeriti svoj državni interes u ponudi“, riječi su Žarka Primorca. Dodajmo tome još i pogled na aktualne odnose oko Ine, kompanije koja i dalje predstavlja najveći hrvatski privredni subjekt, s oko 10 posto udjela u domaćem BDP-u. Trenutno se očekuje rasplet očekivane prodaje mađarskog strateškog paketa dionica, a moguće je da je i to vezano uz američku ponudu u vezi s TAP-om.

Mirko Zelić skeptičan je i po pitanju Ine, mada drži da još nije sve izgubljeno. To je međutim sve dio jedne te iste ekonomske, potom i vanjske hrvatske politike. „Što god uspjeli od utjecaja nad Inom vratiti natrag pod svoju državu, bit će od iznimnog značenja“, napominje Zelić te zaključuje, „a nadalje se koncentrirajmo na svoju dobrobit, kao što to u energetici svi legitimno čine. Pogledajmo samo cjevovod Južni tok, koji će preuzeti Mađarska. Već na transportu za trasu koja bi prolazila uz postojeću trasu JANAF-a, dobivali bismo oko 400 milijuna dolara godišnje“.