Hrvatska je tek odmorište maloljetnim migrantima

Sirija, Afganistan, Irak, Pakistan… To su samo neka od polazišta maloljetnika koji putuju migrantskim rutama prema bogatijim zemljama Europe. Neki od njih kreću na taj put sami, a neki su putem izgubili obitelj ili grupu s kojom su dijelili sudbinu. Kada dođu u ruke hrvatske policije, ona ih predaje institucijama koje se brinu za ostvarivanje njihovih prava; primjerice prava na zdravstvenu skrb ili prava na spajanje obitelji.

Što se zapravo dalje s njima događa provjerili smo u dvije ustanove unutar sustava socijalne skrbi, a koje sudjeluju u projektu „Ostvarimo prava djece bez pratnje“ koji provodi Hrvatski pravni centar. U sustavu skrbi o takvoj djeci surađuju država i civilni sektor. Jer radi se o možda najranjivijoj skupini unutar ionako ranjive skupine.

Veći dio njih, doznajemo, smješta se u Centar za pružanje usluga u zajednici Zagreb-Dugave, ustanovi koja brine o djeci i mladima s problemima u ponašanju. „U prihvatnoj stanici prihvaćamo svu djecu koja se zateknu u skitnji, bez nadzora staratelja i roditelja pa tako i maloljetne strane državljane kojih godišnje primimo od 50 do 100. Većinom su to muška djeca u dobi od 14 do 18 godina, a najčešće ih dovede policija", za Deutsche Welle govori socijalni radnik Božo Vrkljan, ravnatelj ustanove koja je od završetka Domovinskog rata brinula o više od 2.000 djece bez pratnje. Njihovo zbrinjavanje propisuje Obiteljski zakon i Protokol o postupanju prema djeci bez pratnje.

Dobro je da su među vršnjacima i pod stručnim okom

„Gledamo da ih smjestimo u bolje i humanije uvjete, među vršnjake kako ne bi bili dodatno izloženi nasilju i neprihvatljivom ponašanju, a što bi se moglo dogoditi kada bi bili smješteni u prihvatilišta za odrasle. Ako su stariji od 16 godina, mogu se smjestiti i izvan odgojnih ustanova u centre za azilante, no tada im se najčešće imenuje skrbnik iz grupe s kojom su putovali. To se događa kada Centar za socijalnu skrb procjeni da je takvo rješenje u djetetovom boljem interesu", kaže nam Vrkljan.

Zakon, doznajemo, propisuje da se u roku 24 sata od pronalaska djetetu imenuje posebni skrbnik koji može biti osoba iz Centra za socijalnu skrb ili ustanove u koju se dijete smješta, a postoje i primjeri kada su to bili i radnici Crvenog križa.

Kod pronalaska djeteta, kaže ovaj ravnatelj, važan je inicijalni zdravstveni pregled: „Ranije su dolazili u Centar i s različitim zaraznim bolestima. Zadnjih pet-šest godina situacija se promijenila. Sada se pregled obavlja u najbližem domu zdravlja ili bolnici. Tek nakon adekvatne zdravstvene skrbi, dolaze u našu ustanovu gdje o njima brigu vodi i naša medicinska sestra."

Vrkljan nam govori da liječenje i skrb znaju potrajati pa se tako prisjeća djeteta koje je izgubilo nogu u nesreći: „U tih gotovo godinu dana poduzeli smo sve što smo mogli. Dijete je dobilo protezu i izvrsno se integriralo. Ako i ode dalje, važno nam je da bude zdravo i oporavljeno. Moramo imati na umu da su ta djeca silno traumatizirana, prošla su tisuće kilometara, uplašena su, zapuštena i osjećaju se nemoćno. Važno im je pružiti i psihosocijalnu skrb."

Nepovjerljivi su i nerado govore o sebi

Ravnateljica riječkog Doma za odgoj djece i mladeži, psihologinja Dina Šverko, potvrđuje da i njena ustanova zaprima tu djecu, njih tridesetak godišnje, koja su na svom putu do Hrvatske izložena nehumanim uvjetima, zlostavljanju, iskorištavanju i pljački: „Oni su žrtve trgovaca ljudima. K nama dolaze puni nepovjerenja, umorni, gladni i poderani te lošeg higijenskog statusa. Smještamo ih u prihvatnu stanicu gdje imaju sobe, toalete i prostor dnevnog boravka. Osiguravamo im novu odjeću i obuću, sve što im treba za normalan život, uključujući aktivnosti i izlete.“

Iza ovakvih kretanja, nesumnjivo, kriju se komplicirane i teške životne priče obilježene ratovima, progonima i neimaštinom, no ono što je i nama novinarima izuzetno teško jest spoznati i provjeriti o čemu se točno radi. „Oni ne vole previše pričati o sebi. Ali, djeca koja su se duže zadržala u prihvatnoj stanici vezala su se za odgajatelje. Tada nešto više kažu o sebi, svojoj obitelji, načinu kako su putovali i s čime su se sve susretali na tom putu. Zapravo, ne vole otkrivati previše. Pretpostavljam da im je na tom putu dana takva uputa ili su to zaključili temeljem iskustva“, za DW govori Šverko.

Dom nije zatvor, a većina želi dalje

Jezik je često barijera pa ravnateljica navodi da nekad koriste i Google translate kako bi se međusobno sporazumjeli. Za one koji se ne sporazumijevaju na engleskom, angažirali su prevoditelje. „S vremenom se opuste, počinju se osjećati sigurnije u našoj ustanovi“, kaže ravnateljica, ali ipak potvrđuje da većina takvih štićenika odluči napustiti dom. Odlučio je to i jedan od maloljetnika koji je za boravka  u riječkom domu riješio neke zdravstvene probleme. „Cijelo vrijeme je bio u kontaktu s bratom u Parizu. Jednog dana je otišao prošetati i više se nije vratio. Pretpostavljamo da je krenuo u Francusku." Nažalost, njegov put, kamo god da je krenuo, bio je i dalje nelegalan, bez dokumenata i - vjerojatno - opasan. Jer, dokumenti im se u Hrvatskoj oduzimaju, ako ih imaju, zbog njihove nelegalne prirode ulaska u zemlju.

Zbog toga su nam neki odgajatelji ispričali da otprilike znaju kada im štićenici planiraju bijeg, jer nekoliko dana ranije krenu pitati kako mogu doći do svojih papira. Kažu da im i prije bijega obično stigne novac koji im obitelj pošalje putem Western Uniona, a svi su dobro informirani o mreži krijumčara ljudima na području na kojem se nalaze.

Često ih policija vrati natrag

Zašto i kamo odlaze, objašnjava nam ravnatelj Vrkljan. Kaže, Hrvatska nije ekonomski primamljiva destinacija, pa se većina maloljetnika bez pratnje zapravo želi domoći bogatijih zemalja, posebice Njemačke. I zato mnogi, kad se oporave, bježe dalje. Jer oni u Hrvatskoj nisu zatvorenici. „Rekao bih da ih manje od 1% odluči ostati. To su oni koji nemaju nikoga u bogatijim zemljama pa misle da se i ovdje mogu snaći i izbjeći bojazan za život i diskriminaciju koja im prijeti u matičnim državama“, kaže ravnatelj. „Nama je cilj odvratiti ih od samostalnog odlaska i upozoriti na opasnosti; od mreža krijumčarenja ljudima pa do trgovanja organima. Savjetujemo im da ostanu, da budu strpljivi i čekaju rješenje u okviru zakona.“ Nakon što pokušaju ilegalno prijeći granicu, budu i nekoliko puta vraćani natrag u ustanovu, no ravnatelj Vrkljan kaže da se u konačnici većinom domognu željenog cilja.

Nekima pak Centar pomogne da se spoje s obiteljima. Prisjeća se tako ravnatelj 12-godišnjeg Sirijca koji se izdvojio iz migracijskog vala kod Tovarnika. Nakon prvotnog zbrinjavanja u vukovarskom Dječjem domu, završio je u Dugavama gdje mu je telefonom i internetom omogućen kontakt s obitelji, a zatražena je i međunarodna zaštita u Hrvatskoj. Suradnja sa Službom traženja Crvenog križa, a zahvaljujući europskim uredbama, rezultirala je time da je dječaka prihvatila Njemačka pa su ga djelatnici MUP-a otpratili u tu članicu EU-a u kojoj ga je čekala obitelj.

Ravnatelj naglašava da djeca koja ostanu imaju kvalitetnu skrb. Pa tako pokazuje sastavak maloljetnika kojemu su, kaže, talibani ubili roditelje. Od 2016. godine dobio je supsidijarnu zaštitu i hrvatske dokumente, naučio jezik i upisao srednju školu za informatičara. „Volio bih dobiti azil kako bih se osjećao sigurnim. To bi mi omogućilo zaposlenje. U Hrvatskoj mi se sviđa. Želio bih zasnovati obitelj ovdje“, navodi u sastavku dječak čije riječi ipak pomalo vraćaju nadu u sustav. Jer kaže: „Bilo mi je teško, ali svi su me dobro prihvatili i pomagali su mi na sve načine.“