Iskustva iračkog ratnog fotografa
8. travnja 2013Dok je svijet u živo preko TV-ekrana pratio zauzimanje Bagdada, 28-godišnji arhitekt odlučio je da će taj trenutak imati poseban utjecaj na njegov život. Uzeo je kameru u ruke i izašao na ulicu.
"Morate si to moći zamisliti: punih 30 godina živite u jednom gradu i onda se jednog jutra probudite a grad je okupiran, bombardiran, sve se urušava, sasvim normalni ljudi pljačkaju i pale po ulicama. Pokušavate shvatiti što se to zbiva, i pokušavate to dokumentirati", priča fotograf. "Na početku uopće nisam ni o čemu razmišljao. Samo sam svakako htio sve zadržati u slikama. Htio sam snimiti taj trenutak povijesti."
U roku od godinu dana Abdul-Ahad (na naslovnoj fotografiji) je napustio svoje arhitektonske projekte kako bi se u potpunosti posvetio foto-novinarstvu. S pobunjenicima je putovao u druga područja zemlje i britanskim dnevnim novinama Guardianu slao fotografije i izvješća.
Tijekom jedne pucnajve je bio ranjen i od toga mu je na desnom obrazu ostao dugačak ožiljak. O tomu ne želi pričati, uz primjedbu da svi nose nekave rane. U ruci mu je stalno misbaha (tespih, muslimanska brojanica za molitvu). Ne zbog toga što bi bio religiozan već prije zbog toga da ima kamo s rukama.
I u zatočeništvu
Nakon Iraka, Abdul-Ahad je bio i u drugim zemljama u kojima su se vodili sukobi: Afganistanu, Somaliji, posljednja u nizu je sad Sirija.
Otimali su ga nekoliko puta, dva puta su to učinili talibani u Afganistanu. Abdul-Ahad pokušava umanjiti važnost ovih događaja. "Uvijek je isto, događalo se to u Libiji, Iraku ili bilo gdje drugdje", kaže on. "Na kraju krajeva, i talbani su jednostavni seljani. Oni čovjeka čak na neki način poštuju, možda, bar nekako. Ti znaš da si Arap i zbog toga između tebe i njih postoje kulturne poveznice. Ne, talibani uopće nisu ulijevali poseban strah."
Trentuak kad se stvarno bojao za svoj život dogodio se u Libiji. Tada se prestrašio više no što se bio bojao svih šest godina, dok se bio skrivao u Bagdadu. Jer on je bio vojni dezerter, što se smatralo veleizdajom i bilo kažnjavano odsijecanjem uha.
Usred noći su ga bili oteli pristaše bivšeg diktatora Moamara Gadafija. Pokrili su mu oči povezom i ugurali ga u neki automobil. "Mislio sam, došao mi je kraj", priča on. "Ljudi koji rade u tajnoj službi nemaju duše, nemaju vjere, nemaju boju kože, nemaju baš ništa. To je jednostavno moćna mašinerija za mučenje."
Abdul-Ahada dva su tjedna držali u samici u jednom zatvoru u Tripoliju koji je smrdio po fekalijama. Njega samog nisu nikad mučili ili tukli, ali drugi zatvorenici nisu bili iste sreće. I danju i noću on je slušao krikove koji su odjekivali zatvorskim hodnicima.
"Jednostavno odete u Aleppo u Siriji i vidite kako ljudi tamo žive, i želite ispričati tu priču. S jedne strane, jer želite to reći cijelom svijetu, a s druge, jer ste i sami radoznali i želite pratiti baš tu priču", objašnjava fotograf svoje motive zbog čega redovito odlazi u opasne situacije.
Nakon intenzivnih pregovora s redakcijom Guardiana Abdul-Ahada su pripadnici libijske tajne službe pustili na slobodu.
Ali on to iskustvo nije mogao zaboraviti. Na kraju se vratio u Libiju da bi se tamo sastao sa svojim zatvorskim čuvarom. Želio je upoznati čovjeka kojem je tijekom svog zatočeništva bio povjeren. "Kao što sam i pretpostavaljao, pokazalo se da je on jedan sasvim normalan čovjek, koji ima kćer i koji živi svoj život, pije čaj i svaki dan pojede svoj ručak. A na sebe gleda kao na nekog tko služi svojoj vladi."
"Grijesi Bagdada"
Prošlo je već deset godina od američke vojne intervencije koja je u Iranu srušila režim Sadama Huseina a Abdul-Ahad sa svojom jednostavnom kamerom po prvi put zabilježio kraj jedne cijele ere. Bagdad se u međuvremenu jako promijenio, ali uz kontrolne punktove i linije razdvajanja još je uvijek i puno otvorenih rana, kaže Abdul-Ahad.
"Nešto se u gradu izgubilo", primjećuje on. "Ako je netko ubio svoje susjede, ako je ustrijelio ljude na drugoj strani ulice, nešto se tu gubi. Nešto što se nikad više neće vratiti."
Abdul-Ahad više ne živi u Bagdadu. Njegov dom je sada u Istanbulu. Ipak, svoju staru domovinu često posjećuje.