Izgubljena djetinjstva DDR-a

Ima scena iz djetinjstva koje Kai Oppermann jednostavno ne može izbaciti iz glave. Recimo kako je morao četkicom za zube ribati zahode. Ili kada su ga natjerali da satima trči gore dolje po stubama dok nije bio potpuno iscrpljen. Ili kada mu je jednom u učionici u glavu odjednom doletio svežanj ključeva nakon čega je morao na šivanje u bolnicu.

Kai Oppermann je jedan od oko 500.000 djece i mladih koji su bili smješteni u dječjim domovima bivše istočnonjemačke komunističke države DDR-a. Jedna nedavno objavljena studija pokazuje da mnogi još uvijek osjećaju posljedice nasilja i zapostavljanja. Pod vodstvom Sveučilišta u Leipzigu, istraživačka mreža "Testimony" ispitala je iskustva pogođenih i objavila ih u jednoj studiji.

Istraživači doduše ističu da je među ispitanima bilo i onih koji su se pozitivno izjasnili o djetinjstvu u domu. “Bila je to prekretnica na bolje u mom životu”, rekao je jedan od sudionika istraživanja.

Međutim velika većina ne dijeli to iskustvo. 80 posto ispitanika prijavilo je emocionalno zanemarivanje, 47 posto fizičko zlostavljanje, a 41 posto seksualno zlostavljanje. Mnogi su izjavili da i danas pate od depresije i posttraumatskog stresnog poremećaja.

Duboko nepovjerenje

Kai Oppermann danas ima 52 godine. Živi sa svojom obitelji u Penigu u Saskoj. Oko kuće je postavio nadzorne kamere. “Uvijek moram sve imati pod kontrolom”, kaže on. "Nikome ne vjerujem - osim svojoj ženi i djeci." Kada se pred njegovom kućom zalupe vrata automobila, to ga još uvijek podsjeća na muškarce koji su ga odvlačili od doma do doma. Kad su ga prvi put pokupili, bilo mu je tri godine. U to je vrijeme živio u Karl-Marx-Stadtu, današnjem Chemnitzu.

Obitelj sa šestero djece u kojoj je odrastao bila je na udaru vlasti jer, kako kaže Oppermann, roditelji nisu bili "na partijskoj liniji".Kai i njegov brat Patrick smješteni su u dom, ali su ostali u Karl-Marx-Stadtu."Tamo je bilo jako lijepo”, kaže. Odgajateljice su bile simpatične i brinule su se o djeci. Ali jedne noći on i njegov brat iznenada su izvučeni iz kreveta. Bili su još u pidžamama i papučama kada su ih nepoznati muškarci strpali u auto i odvezli u drugi dom. Do danas Oppermann ne zna zašto. "Nisu čak ni razgovarali s nama", kaže.

"Isprva mu se i ovdje, u domu u Altchemnitzu svidjelo", kaže Oppermann. Ali ubrzo se boravak ovdje pretvorio u noćnu moru. Ni manje ni više nego njegov omiljeni pedagog seksualno je zlostavljao njega i brata Patricka. Na tavanu, gdje ih nitko nije mogao čuti. Dva brata su kasnije razdvojena. Kai Oppermann je morao otići u Meerane, u poseban dom za djecu. “Bile su to najgore tri godine”, kaže. U objektu je vladala stroga disciplina. Bez privatnosti, bez slobodnog vremena. Uvijek se radilo o jednom: o učinku.

Nakon doma - zatvor

Oppermanna danas proganjaju sjećanja, posebno noću. Muče ga noćne more. Uzima lijekove i razgovara s terapeutom o svojoj prošlosti. "Ne osjećaš se shvaćenim", kaže. I nije usamljen. Prema studiji, mnogi bivši štićenici ovih domova govore o tom osjećaju, o tomu da ih se zapravo ne shvaća ozbiljno.

No ono što je za većinu njih, kako kaže jedna suradnica na projektu, posebno tragično jest to što su bili emocionalno zlostavljani ili zanemareni te onemogućeni u razvoju vlastite osobnosti. Rezultat toga su često bili problemi u privatnim odnosima i drugim područjima života. Svaki peti sudionik u istraživanju bio je barem jednom u zatvoru nakon izlaska iz doma.

Kai Oppermann je ipak uspio, ostvario uspješnu karijeru u industriji, osnovao obitelj. "Nikada nisam fizički kažnjavao svoju djecu jer znam da se sve može riješiti i bez nasilja", kaže ovaj bivši štićenih socijalističkih odgojnih ustanova.

Počinitelji nikada nisu bili kažnjeni

Pa ipak, prošlost, osobito vrijeme provedeno u domu u Meeraneu, mu ne da mira. Oppermann je bio razočaran nakon sudskog procesa u ovom domu. Postupak protiv četvero prosvjetnih radnika obustavljen je 2004. godine nakon što su optuženi platili kazne. Međutim, oni su te optužbe odbacili. “Kao da se ništa nije dogodilo”, kaže Oppermann, koji u sudnici nije bio kao zajednički tužitelj ili svjedok, nego kao gledatelj. Kao i mnogi bivši stanari doma, i on priželjkuje da tadašnji počinitelji preuzmu odgovornost.

Općenito bi, kako kaže Oppermann, trebalo više govoriti o toj temi. "Mislim da se s ovim poglavljem treba ozbiljnije suočiti." Oppermann je dobio novčanu odštetu iz fonda  "Domovi za odgoj DDR-a". Doduše bio je sretan zbog tog novca ali, kako kaže, "nije to prava odšteta".

Kai Oppermann nikada nije razgovarao sa svojim bratom o tome što se dogodilo tijekom boravka u domovima. Danas to više ne može nadoknaditi zbog toga što mu je brat Patrick poginuo u prometnoj nesreći. Postoji jedna jedina fotografija koja prikazuje dva brata prilikom polaska u školu. "Ništa mi nije ostalo od djetinjstva - osim ove slike", kaže Kai Oppermann.

nk(dpa)

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu