Kada se ribu proglasi otpadom...

"Ono što se nađe u mreži, a nije se željelo uloviti, u pravilu je za ribare obični otpad", objašnjava Karoline Schacht iz njemačkog ogranka organizacije Svjetski fond za prirodu (WWF). Takva riba koju se ponovo baci u more nema velike šanse za preživljavanje. Ona umire jer je u mreži zgnječena i ima unutarnje ozljede ili jer je predugo ležala na vrpci za sortiranje i uginula. Karoline Schacht procjenjuje da 40 posto ulovljene ribe i drugih morskih životinja završi kao otpad u moru.

U Europskoj uniji takva procedura ne samo da nije zabranjena, nego ju se na neki način i potiče. Jer, prema važećim europskim propisima, ribari moraju vratiti ribu nazad u more ako su prekoračili dopuštene kvote za izlov ili ako je ulovljena riba bila premlada. Smisao zabrane ulova premlade ribe je u stvari njezina zaštita kako bi se omogućilo razmnožavanje i time očuvali prirodni resursi. No, problem je u tome što nije zabranjen sam ulov, nego samo prodaja premlade ribe.

U kvotu uračunati čitav ulov

Jedini način za ukidanje postojeće prakse uništavanja ogromnih količina riba i plodova mora je obvezivanje ribara da na obalu dopreme čitav ulov. To već odavno traži WWF, a tom zahtjevu podršku daju i pojedini prerađivači ribe koji polako shvaćaju da je održivo ribarstvo i u njihovom interesu. Tada bi se ribarima u kvotu uračunavao cijeli ulov i time bi ih se motiviralo da već pri ribarenju paze na kvalitetu ulova. Stručnjaci su u suradnji s prerađivačima ribe izradili odgovarajući projekt pod nazivom "Stopp Discard" ("Zaustavite bacanje") kojim se željelo dokazati da je taj prijedlog stvarno provediv u praksi. No, projekt je doživio neuspjeh, jer Europska komisija nije mogla tako jednostavno ukinuti čitav niz postojećih pravila.

"Stopp Discard" - druga runda

No, aktivisti ne odustaju. Njemački institut Johann Heinrich Thünen, koji sudjeluje u projektu, iduće će godine na Baltičko more poslati osam brodova opremljenih kontrolnim kamerama. Ribari koji se dobrovoljno uključe u to testiranje moći će samostalno odlučiti koje mreže koriste i kada će isploviti na more - sve to je trenutačno precizno regulirano europskim propisima. Jedini uvjet za tu slobodu odlučivanja je da se na obalu vrate s kompletnim ulovom, dakle i s onime što u stvari nisu željeli naći u mreži.

Ribari koji love bakalar u Baltičkom moru obično imaju oko 30 posto otpada. Ako sve budu morali dopremiti na obalu, to će znatno opteretiti njihova brodska skladišta. A to će pak značiti povećanje troškova, pogotovo ako ribari namjeravaju provesti više dana na otvorenom moru. No, ekološki aktivisti se nadaju da će kamere na probnim brodovima pokazati da u skladištima završava sve manje otpada. I to ne zato što će biti vraćen u more, nego zato što će ribari primjenjivati tehnike kod kojih neželjena riba uopće neće naći put do njihovih mreža.

Autorica: Jutta Wasserrab/Andrea Jung-Grimm

Odg. urednik: Anto Janković