Kako Lidl "gazi" lokalne poljoprivrednike

U reportaži političkog magazina Monitor njemačke postaje ARD emitiranoj ovog tjedna (13.8.) novinari su posjetili jednu tržnicu u Bukureštu. Štandovi su prepuni svježeg voća i povrća, prvoklasna rajčica se prodaje za tek (preračunato) 5 kuna za kilu, ali kupaca jedva da ima. Štoviše, mnogi štandovi su prazni jer su seljaci prestali dolaziti. Ne isplati se. Nedaleko je trgovački centar i tamo je još jeftinije. Nitko ne pita odakle je to voće i povrće i kakvog je okusa. „Prokleti Lidl“, kaže jedna prodavačica.

U Rumunjsku je stiglo čitavo mnoštvo discountera, ali Lidl i Kaufland njemačkog Schwarz Dienstleistung KG je uspio "osvojiti" tu zemlju. Diljem zemlje je otvoreno 186 trgovina i što je pravi skandal, upozoravaju njemački novinari, to je ostvario i uz kredit International Finance Corporation IFC, zapravo financijskog servisa Svjetske banke za pomoć u razvoju.

Sve u svemu, njemački trgovački koncern je dobio kredit od ukupno 393 milijuna dolara za proširenje svog poslovanja u Hrvatskoj, Srbiji, Poljskoj, Bugarskoj i naravno Rumunjskoj. Samo za Rumunjsku je dobio 67 milijuna američkih dolara. Komercijalni uvjeti tog kredita nisu osobito povoljni, osobito ne u ovo doba izuzetno niskih kamata.

Otvara sva vrata

Ali je izuzetno važno nekoj tvrtki dobiti kredit IFC-a iz drugog razloga: to je jamstvo privatnim ulagačima da su taj projekt provjerili stručnjaci Svjetske banke i odobrili njegovo provođenje. A tko će od državnih službenika zemlje za koju je odobren taj kredit posumnjati u učinkovitost Svjetske banke i njene sestrinske organizacije, Međunarodnog monetarnog fonda? Zato im je bolje izdati sve potrebne dozvole što prije i ne postavljati suvišna pitanja.

Po statutima IFC-a, izdavanje kredita je zato izrijekom povezano i s uvjetima koje takav projekt mora ispunjavati. On mora nuditi proizvod kojeg će moći kupovati i siromašno stanovništvo, on mora povećati broj lokalnih proizvođača i kao treće; otvoriti nove putove distribucije za regionalne proizvođače hrane.

Jest jeftino, ali...

Kod prvog uvjeta, čini se da Lidl u Rumunjskoj doista nudi nešto i najsiromašnijima. Ali on to čini na način tipičan za koncern koji se u međuvremenu proširio po čitavoj Europi i postao jedan od najvećih discountera na čitavom svijetu. Tako se i u rumunjskom Lidlu nudi poriluk i salata - iz Poljske, šampinjoni iz Mađarske, a glavice luka s dalekog Novog Zelanda. Svega toga naravno da ima u izobilju i kod rumunjskih proizvođača. Lidl tek šturim priopćenjem novinarima ARD-a priznaje kako 71% živežnih namirnica koje nudi na policama rumunjskih trgovina ne dolazi iz Rumunjske.

Što je s "poticanjem"?

Kod "poticaja proširenja broja lokalnih isporučitelja" je zato stanje postalo još gore. Novinari su posjetili Baleni, pedesetak kilometara od Bukurešta gdje je novcima Europske unije izgrađen veliki otkupni centar. Iz njega odlazi voće i povrće u mnoge velike diskonte koji su se raširili po Rumunjskoj, ali Damian Ene se žali se da je sve gore. IFC uz kredit traži da se lokalnim poljoprivrednicima i dugoročno ponudi nekakva perspektiva, ali od toga nema ni traga.

Sve ovisi o trenutnoj potražnji i čak ni taj otkupni centar ne zna, što će se tražiti za dva mjeseca: trajnih ugovora nema. A ako se roba nije prodala, onda je oni moraju uzeti nazad. Sve u svemu, već se nekim poljoprivrednicima više niti ne isplati ubirati svoje voće i povrće. Makar nadničare moraju plaćati samo 1,50 eura na sat, radije preoru čitav urod. Nekima još pomažu njihova djeca, ali već mnogi razmišljaju da se radije prijave kao nezaposleni i primaju socijalnu pomoć.

Gdje su "novi putovi"?

Svjetska banka traži i "nove putove distribucije za lokalne proizvođače hrane". Bibiana Stanciolou je teškom mukom stvorila vlastitu malu tvornicu tradicionalnog rumunjskog džema od šljiva. Njeni proizvodi su se dobro prodavali i bilo ih je na policama rumunjskih samoposluga sve dok joj nisu došli predstavnici Lidla. Tražili su od nje da proizvodi za njih, u većim količinama ali pod znatno lošijim uvjetima od onih u kojima radi kao samostalni proizvođač. Inače, prijetili su joj ljudi iz Lidla, stvorit će vlastiti rumunjski džem od šljiva.

Bibiana Stanciolou je tek teškom mukom stekla i europsku deklaraciju o svom proizvodu tako da je odbila tu ponudu. Lidl je doista ubrzo lansirao vlastiti džem čak za trećinu jeftiniji od njenog. Kako da to postigne, prehrambeni koncern svakako zna. Treba samo pogledati popis sastojaka jednog takvog proizvoda i popis brojaka nakon slova "E". To su dozvoljeni aditivi kojima se lako mijenja boja, okus i konzistencija džema kako bi bio što ukusniji i bez najskupljeg sastojka: svježeg i kvalitetnog voća.

Rumunjska proizvođačica džema je tvrdoglava i želi i dalje proizvoditi, makar joj prodaja opada. Ona koristi voće i sastojke samo domaćih proizvođača, dakle ono na što se obavezao i Lidl. Odakle su njegove šljive, to po europskim propisima čak ne mora niti pisati na teglici.

Tu još netko mora dati odgovor

Novinari njemačkog uglednog magazina Monitor zaključuju da zapravo postoje dva skandala. Prvi je to što Lidl čini poljoprivrednicima zemalja u kojima se počne širiti svojim filijalama, ali drugi je još veći: kako je tvrtka iz Neckarsulma uopće mogla dobiti taj kredit Svjetske banke?

U statutima IFC-a jasno piše da se krediti izdaju za projekte "malih i srednjih" poduzeća koji "ne mogu dobiti sredstava iz privatnih izvora". Vlasnik Lidla koncern Schwarz Dienstleistung KG sa svojim nebrojenim filijalama teško se može ubrojiti u "malo i srednje poduzeće". On već slijedeće godine želi ostvariti promet od upravo golemih 100 milijardi eura - i nipošto nije jasno kako je mogao objasniti Svjetskoj banci da "nema pristupa privatnom kapitalu."

Zato se lako može dogoditi da će to još morati objasniti i članovi vijeća Svjetske banke i IFC-a. Tamo težina odluke ovisi o ulogu kojeg određena zemlja ima u kapitalu tako da su na prvom mjestu Sjedinjene Američke Države, slijedi Japan - i nakon toga je Njemačka ispred Francuske, Velike Britanije, Indije i Rusije.