Koliko je Srbija (još) udaljena od NATO-a?

Zakon o suradnji Srbije s NATO-om pokrenuo je sumnje u vojnu neutralnost Srbije. Oporbene stranke, ali i predstavnici Rusije, smatraju da je Srbija na ovaj način ugrozila proklamiranu vojnu neutralnost zemlje i da je tim zakonom napravila veliki korak prema članstvu u NATO-u. Ta tumačenja su demantirali i srpski premijer Aleksandar Vučić, kao i srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić. Aleksandar Vučić je poručio da „Srbija ostaje vojno neutralna zemlja“, dok je Ivica Dačić rekao „kako Srbija neće aplicirati za članstvo u NATO-u i da ostaje vojno neutralna zemlja u skladu s odlukom srpskog parlamenta“. No protivnici Zakona o suradnji s NATO-om i dalje tvrde da je to loš potez te traže od predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da taj zakon ne potpiše. Tako se, recimo, mogu čuti ocjene da „taj sporazum prelazi okvire normalne suradnje i da se sada uvodi ekstenzivan imunitet za pripadnike NATO-a koji je teško objasniti“. Ima i onih koji tvrde da su u Srbiji već na djelu „orgije NATO-a, i da će na ovaj način Srbija postati poligon za NATO agresiju na Rusiju“.

Vojna neutralnost nije ugrožena

Mislim da je u ovom slučaju riječ o jednoj propagandnoj akciji koja je trebala kompromitirati vojnu neutralnost Srbije, ocjenjuje za DW vojni analitičar Aleksandar Radić. „Ona je trebala pokazati da je taj sporazum nešto novo i neki iskorak u politici Srbije prema NATO-u. Sam sporazum nema ništa s tom temom. Riječ je samo o jednom u nizu dokumenata koji definiraju suradnju s različitim organizacijama, u ovom slučaju s NATO-om. Problem je što mnogi nisu ni čitali sam dokument, ali su našli za shodno da ga komentiraju. On se odnosi na suradnju oko logističke podrške s organizacijom za podršku i nabavu. Ono što je u srpskim medijima izdvojeno kao kapitulacija pred NATO-om, a to je status osoblja koje je angažirano, to su univerzalna pravila koja se pojavljuju u svim dokumentima koji se rade s partnerskim zemljama.“

Oprezni odnosi s Rusijom

Primjedbe koje su se mogle čuti da ruskoj strani nisu ponuđeni isti uvjeti za status osoblja koje radi u srpsko-ruskom humanitarnom centru u Nišu su točne, ističe Radić. „Srpska strana je praktično izbjegla da ponudi takav dokument na potpis tijekom posjeta ruskog predsjednika Vladimira Putina 2014. godine“, kaže Radić i dodaje da bi se sada moglo raspravljati zašto se to izbjegava:

„Srpska vlada je čvrsto orijentirana prema približavanju Zapadu. I s te strane očigledno želi da se stvori slika od strane Aleksandra Vučića i njegovog okruženja pred javnim mnijenjem kako postoji posebna suradnja s Rusijom, ali činjenice govore da stalno pokazuje veliki oprez kod svih konkretnih poteza prema Rusiji. Jer, kad zaista nešto morate učiniti onda se srpska vlada povlači i gleda pažljivo kakve su reakcije Zapada i ako primijete neke negativne reakcije onda se nalazi načina da se manje više nezgrapno izbjegne preuzimanje neke nove aktivnosti s Rusijom koja bi mogla kompromitirati srpsku prozapadnu orijentaciju. Konkretan primjer za to je upravo izbjegavanje potpisivanja dokumenta kojim se definira status ruskog osoblja u humanitarnom centru u Nišu. To je u listopadu 2014. godine učinjeno bez najave i obrazloženja i ruska delegacija je dovedena pred svršen čin i dokument nije potpisan.“

Obostrani interes Srbije i NATO-a

Primjedbe da je ovo odstupanje od vojne neutralnosti Srbije ne stoje, smatra Bojan Al Pinto Brkić iz Foruma za međunarodne odnose. „Srbija je od Kumanovskog sporazuma pa nadalje imala intenzivnu suradnju s NATO-om i ovo sada je samo novi način da se uredi ono što je već postojalo. Interes Srbije da zaključi ovakav sporazum nije sporan, a interes NATO-a je vjerojatno samo geografski, jer je Srbija skoro pa jedina zemlja u ovom dijelu svijeta koja nije članica NATO-a i nije podnijela zahtjev za članstvo u toj organizaciji.“

Ruska strana ima pravo na svoje gledište, ali ništa se novo suštinski ne događa i ne postoji nikakva naznaka da će strateško opredjeljenje zemlje, a to je vojna neutralnost, biti napušteno, napominje Al Pinto Brkić. „Srbija na ovaj način dobiva jedan krovni sporazum kojim će se regulirati odnosi s NATO-om, čije su članice svuda oko Srbije. To znači uređenje sigurnosnih odnosa sa svojim susjedima i to je recimo neki dobitak tog sporazuma. A ako se osvrnemo na komentare što Srbija time gubi, čuju se recimo komentari da će NATO biti oslobođen PDV-a, ili ovog ili onog. U stvarnosti, niti je NATO neka građevinska firma koja će sad graditi po cijeloj Srbiji pa će tu biti nekog velikog prihoda kojeg se svjesno odričemo. Ne postoje također naznake da će NATO u nekom trenutku, na bilo koji način, imati velike konvoje koji prolaze kroz Srbiju i koji su potencijalna opasnost za sigurnost zemlje i neke lokalne zajednice“, kaže Brkić.

Aktualna vlada - najveći pomak prema NATO-u

Srpski premijer Aleksandar Vučić smatra da su licemjerne optužbe na račun njegove vlade zbog ovog sporazuma, jer su, kako navodi, i prethodne vlade potpisivale sporazume s NATO-om. „S obzirom na to da nas čekaju izbori, premijer osluškuje javno mnijenje koje inače nije naklonjeno NATO-u i zato postupa oportunistički, ocjenjuje Radić. “Točno je da se odavno vodi suradnja s NATO-om i od 5. listopada 2000. nijednog trenutka nije bilo sporno da se recimo ide u Partnerstvo za mir i da se razvija suradnja s NATO-om. To nije tabu tema. Ali ono što je činjenica je da su aktualne vlasti, u kojoj nesumnjivo Vučić ima najveći utjecaj, orijentirane prema Zapadu i da je dokument koji je najviše približio Srbiju NATO-u zapravo Individualni akcijski plan partnerstva (IPAP), stavljen na stol i potpisan za vrijeme ove vlasti. Znači, sve vlade od 5. listopada pa nadalje se činile neke pomake, ali najveći pomak u približavanju NATO-u do sada je učinila vlada Aleksandra Vučića“, napominje Radić.