75 godina nakon Auschwitza: što Njemačka sada mora činiti

Desetljećima je u mojoj domovini dominirao stid. Zbog onoga što su počinili roditelji, djedovi i bake i za što je Njemačka zauvijek odgovorna. Više od šest milijuna ljudi je ubijeno u Auschwitzu i na mnogim drugim mjestima. U jednoj upravo industrijaliziranoj mašineriji za ubijanje kakva do tada nije postojala. I koja sve do danas prelazi sposobnost predočavanja.

Taj osjećaj stida bio je duhovna jezgra govora koje su političari i intelektualci držali na bezbrojnim komemoracijama, prije svega povodom okruglih godišnjica. I ja sama, moji kolegice i kolege na fakultetu, kasnije kolege u redakcijama bili smo nošeni time: ja sam se sramila za ono što je moja zemlja počinila.

Pucnji na sinagogu

Ove godine se osjećam drugačije. Možda zato što svjedoci vremena vjerojatno posljednji put prisustvuju nekoj okrugloj godišnjici i obilježavaju komemoracije. Ali prije svega zato što su u mojoj zemlji Židovke i Židovi ponovo u opasnosti. Zato što je na najveći židovski blagdan vatrenim oružjem napadnuta prepuna sinagoga. Jer su vicevi o Židovima ponovo postali normalna stvar, a izreka „Ti Židove" u Njemačkoj je ponovo uvreda. Stid nije dovoljan kada se preko vikenda, kada svijet podsjeća na žrtve Holokausta, objave izvještaji da je u njemačkoj vojsci sve više neonacista. Danas. Sada.

Ove godine moj stid je prevladao bijes zbog toga što se sve to opet događa u mojoj domovini. Bijes zato što sve to u Njemačkoj nije spriječeno. Govori su, naravno, važni – pa tako i odličan govor njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera prošli tjedan u Jad Vašemu. Kulturu sjećanja ove zemlje obilježile su velike geste – počevši klečanjem kancelara Willyja Brandta 1970. u Varšavi. 

Ali samo to nije dovoljno. Ako Njemačka i dalje želi udovoljiti svojoj odgovornosti, koju je zemlja zadobila zbog tih zločina protiv čovječnosti, mora se dogoditi više konkretnih stvari. Političari moraju naći odgovore na pitanje što se mora dogoditi da u Njemačkoj sinagoge više ne moraju biti pod zaštitom. Roditelji moraju pronaći odgovore na pitanje kako napokon odstraniti iz škola viceve o Židovima. A što u stvari radi naš školski sustav kada svaki četvrti učenik desetog razreda ne zna ništa o Auschwitzu?

Izvući sjećanje iz elitnog kuta

Svi mi – civilno društvo kao i političari i intelektualci – moramo izvući sjećanje na Holokaust iz elitnog kuta. Prije svega se u školama mora puno više toga dogoditi. Jer u našem društvu ne smije biti mjesta antisemitizmu i neprijateljstvu prema strancima. Jasna izreka „Nikad više" može ići samo zajedno s politikom nulte tolerancije.  

Teže pada mrziti ono što se poznaje. I na tu spoznaju Njemačka se može nadovezati: što u stvari znamo o židovskoj vjeri, židovskom životu ili povijesti Židova u Europi? Zašto nema masovne razmjene učenika s Izraelom?

Uskoro više neće biti svjedoka vremena. A nekadašnji počinitelji su još jednu generaciju dalje od onih koji danas u velikoj mjeri obilježavaju Njemačku. Zato se ne smije gubiti vrijeme – savezna vlada mora djelovati sada. I prema tome ju se treba mjeriti.