Skandalozni uvjeti u njemačkoj mesnoj industriji

"There is no free lunch" - tako glasi američka izreka, u prijevodu: „Uvijek netko plaća ceh". To važi i za jeftino meso koje potrošači u najbogatijim industrijskim zemljama tako rado konzumiraju.

Nakon što su stotine istočnoeuropskih radnika u njemačkoj klaonici “Westfleisch” u Coesfeldu proglašene pozitivnim nakon testiranja na koronavirus jedno je jasno: u aktualnoj krizi su prije svih oni ti koji moraju plaćati jeftino meso – u najgorem slučaju i vlastitim životom.

Doduše menadžment trećeg po veličini njemačkog poduzeća za preradu mesa govori o odgovornosti prema svojim zaposlenima. No njih u klaonicama uopće nema baš tako puno. Jer u stvarnosti cijela branša tamo upošljava samo posredničke firme za koje rade rumunjski, bugarski ili poljski radnici.

Nitko se ne osjeća odgovornim

"Westfleisch” i druge klaonice rade sve kako bi smanjile troškove. No službeno one nemaju ništa s djelomice neljudskim uvjetima u kojima ovdje žive stotine njihovih zaposlenika iz inozemstva.

S druge strane, posredničke firme upućuju na politiku: ona je, kako kažu, odgovorna za zdravlje i sigurnost na radu. No “politika” paušalno ne postoji, već postoji odgovornost na općinskoj, pokrajinskoj i saveznoj razini. No ako je riječ o uvjetima u kojima žive radnici u industriji mesa onda sve te razine ujedinjuje samo jedno: prebacivanje krivice na drugog. Ili još bolje: optuživanje "kulture skretanja pogleda”, kako to čini ministar rada Sjevernog Porajnja i Vestfalije. Ipak ni jedan političar nije prisiljen da ne ukida loše uvjete čak i ako on sam za njih nije direktno odgovoran.

Jer, nije državna tajna u kakvim bijednim uvjetima žive radnici iz istočne i južne Europe u Njemačkoj. Svi to godinama znaju: menadžeri “Westfleischa”, posredničke firme, vlasti i lokalna policija, okružni upravitelj Coesfelda, pokrajinska vlada, pa čak i savezna vlada Njemačke. I ljudi u Coesfeldu i okolnim selima to znaju. Oni svakodnevno sreću radnike “Westfleischa” i drugih veliki klaonica u samoposlugama ili u obližnjoj pekari. Do sada loši uvjeti u kojima oni rade i žive nisu skoro nikome smetali. "Nitko nije prisiljen doći u Njemačku da bi ovdje zaradio više novca nego u svojoj zemlji”, može se čuti samo onako lapidarno.

Izvor zaraze koji prijeti svima

Ipak, s koronom se to promijenilo. Ako sada po tri ili četiri radnika moraju živjeti u jednoj sobi onda se opasni virus širi izuzetno brzo. I ne ostaje samo kod stranih radnika, već prijeti i svim stanovnicima. Je li cinično ako se zaključi sljedeće: bez pandemije ovi mizerni uvjeti u kojima istočni Europljani žive i dalje ne bi smetali nikome?

Skandal ima međunarodnu dimenziju koja se proteže dalje od istočnoeuropskih radnika. Njemačka industrija mesa proizvodi u međuvremenu toliko mnogo i toliko jeftino da izvoz ide čak i do Kine. Poduzeća rade u uvjetima globalnog tržišta i uspijevaju nuditi robu i ispod cijene na svjetskom tržištu. Ona vrše pritisak na proizvođače, na seljake. Oni su prisiljeni držati svinje u uskim svinjcima gdje ih kljukaju antibioticima kako se ne bi razbolijevale. Hrane ih sojom ili kukuruzom koje kupuju jeftino u Južnoj Americi. Tamo se pak uništavaju velike površine prašuma kako bi se moglo uzgajati više hrane. To u konačnici šteti klimi i zbog toga eksplodiraju cijene zemljišta.

Visoka cijena za sve

Na koncu svi mi plaćamo visoku cijenu jeftinog mesa. Antibiotici u mesu dovode do otpornosti na njih kod ljudi. Proizvodnja mesa zagađuje podzemne vode na licu mjesta jer na poljima završava previše gnojiva.

Svi ovi odnosi su dobro poznati, kako industriji tako i politici. Svi također znaju što bi se zapravo moralo učiniti protiv toga: stvoriti manje, decentralizirane pogone koji nude kvalitetu umjesto kvantitete. Možda će se u tim tvrtkama zarađivati manje novca jer se izvoz svinjskih nogu i ušiju u Kinu više neće isplatiti. A prilično je sigurno da bi svinjski odrezak onda morao biti znatno skuplji i u Njemačkoj. No sve ankete potvrđuju: velika većina Nijemaca se zalaže za promjene u agrarnoj politici. Potrebni su snaga karaktera, hrabrost i vodstvo kako bi se ovdje napravio napredak, a ne da njegovanje "kulture gledanja u stranu”.