"Mare" na Berlinalu: Pravo majke da ostane žena

Mare, glavni lik filma kojemu je dala ime i koji je prikazan u berlinalskoj sekciji Panorama, je žena koja, kako bi se u Dalmaciji reklo, drži „četiri kantuna kuće“. U njezinom domu se, kada ona kuha, za ručak ne jede pizza nego punjene paprike. Suprug svaki dan ima spremnu čistu i ispeglanu odjeću u kojoj ide na posao, a Mare je tu da ga umiri kada ga muče noćne more iz rata. Da bi se mogla posvetiti svojoj djeci, Mare je ostavila posao u dubrovačkoj zračnoj luci i još se nije vratila na njega iako bi mogla i iako su joj djeca već tinejdžeri. Jer još uvijek je, kako je podsjeća njezin suprug, trebaju. I Mare  zna da je trebaju. Angažira se da dobiju igralište na kojemu mogu igrati nogomet, brižno ih, s puno ljubavi, prati u odrastanju i unosi toplinu i veselje u obiteljski dom.

Ali Mare je i „frajerica", zgodna žena u četrdesetima, još puna života i želje živjeti ga. Žena iznad čije glave stalno lete avioni podsjećajući je da ona u njima još nikada nije sjedila. Žena koja bi sa svojim mužem (Goran Navojec) izašla u kino u Grad, ali ne izlazi, jer bi ih to, kako joj je Đuro na brzinu izračunao,„koštalo 500 kuna". I žena koja se upušta u ljubavnu, ili bolje rečeno, seksualnu avanturu sa zgodnim Poljakom koji dolazi odraditi neki posao na aerodromu.

Zašto Mare iz Konavla, a ne Corinne iz Züricha?

„Mare nije usamljena, tužna, nezadovoljna žena", kaže nam redateljica Andrea Štaka u razgovoru za DW u Berlinu. „Ona voli svog muža i voli svoju obitelj. Ali djeca odrastaju, djeca je manje trebaju, djeca žele ići svojim putem, a partner te u jednom trenutku – to svi znamo – više ne vidi onako kako bi ti to željela. Dakle, Mare nije netko tko će naći novog frajera i otići u Ameriku, ali ona zna da mora nešto promijeniti u svojoj obitelji."

Mare je, priča dalje njezina idejna tvorkinja, rođena iz brojnih razgovora nje i njezine rodice na terasi rodičine konavoske kuće, razgovora o životu, svakodnevici, djeci, seksu, snovima i maštarijama. Ona je teoretski mogla biti i neka Corinne iz Züricha koju isto kao i Mare muči pitanje: na koliko sebe još imam pravo ako želim biti dobra majka i supruga?

„Kao autoricu i redateljicu me zanima lik žene između 40 i 50 koja smije biti i senzualna i stroga, i vesela i luckasta, i praviti greške." Takvih ženskih likova u filmu, tvrdi Štaka, još uvijek ima premalo, dok mušarci mogu biti i nježni i agresivni, i dobri i loši, u jednom trenutku mahati pištoljem, u drugom biti nježni ljubavnici. Redateljica nam je ispričala kako je ona ovu ideju kompleksnog ženskog lika isprva razvijala na papiru u nekim pričama koje su se događale u Švicarskoj, zemlji u kojoj se rodila, odrasla i socijalizirala. Bila je sigurna, kaže, da će nakon svoja prva dva igrana filma („Das Fräulein" i „Cure – Život druge"), treći snimiti s radnjom koja će se odvijati u Zürichu. 

„Ja tako pišem i pišem, ali kad onda  dođem do onih strana lika koje su mračnije, dublje, kompleksnije, meni ta neka Corinne ostane na površnoj svakodnevici. Kao da se ne usudim da kraja pisati o njoj." Nije da Andrea Štaka ne zna te švicarske Corinne; ona u Švicarskoj živi sa svojom obitelji, ima prijateljice Švicarke. „Ali ja to sve znam samo iz priče, ne znam zapravo kako njihove obitelji funkcioniraju iznutra, ne poznajem srž. A moram imati tu srž da bih mogla raditi film jer živim s njim četiri godine. Kao redateljici i autorici mi se postavlja 20 tisuća pitanja i ja ih moram znati odgovoriti. Moram osjetiti ono o čemu i pričam." A to očito, zaključuje, može lakše i bolje kada priča priče iz zavičaja svojih roditelja. „Mama mi je iz Sarajeva, tata iz Dubrovnika, dakle, oboje roditelja su mi iz te regije. Moj unutarnji, emotivni, obiteljski život je iz te regije. Kad pričam o Mare, ja znam intuitivno, instinktivno, po sjećanjima iz djetinjstva i tome kako sam odrastala, tko je ona."

Film za Mariju Škaričić

Njezina intuicija je izabrala i Konavle kao mjesto radnje filma, mjesto koje je za nju s jedne strane čarobno, ali s druge strane emocionalno i obiteljski uvijek komplicirano. Osim toga, kaže, htjela je skrojiti film po mjeri Marije Škaričić, glumice s kojom je već radila „Das Fräulein" i koju jako cijeni. „Bilo mi je važno da moj lik ima i snagu i senzualnost. Marija Škaričić je savršena za tu ulogu jer je Splićanka koja sve to nosi u sebi."

Mare je tako satkana od tri žene – redateljice same, njezine konavoske rodice i glumice Marije Škaričić. I za tu svoju intimnu žensku priču je Andrea Štaka odabrala intimno okruženje – film je sniman u kući njezine rodice u Konavlima, s filmskom ekipom koju poznaje i u koju ima povjerenja, Mare i Đuro su par i u privatnom životu, a njihovu djecu glume redateljičini nećaci, naturščici. Da sve to na velikom filmskom platnu doista i djeluje vrlo intimno uveliko je zaslužan sarajevski snimatelj Erol Zubčević.

„Obitelj je kao magma"

Ali iako je „Mare" film kao šipak pun osobnih i lokalno specifičnih elemenata i momenata, dvojbe koje muče ovu strastvenu majku i strastvenu ženu su dvojbe koje sigurno prolaze kroz glavu ženama i u Zürichu. „Mislim da je svugdje u našem zapadnom svijetu društvo još jako patrijarhalno – i u Hrvatskoj i u Švicarskoj. Izvana se to naizgled mijenja. Žene rade, muškarci su počeli biti više doma s djecom, rade jedan dan u tjednu manje, ali još uvijek je tako da majke puno više ulažu u obitelj nego očevi." Ali stvari se mijenjaju, kaže Štaka, uloge muškarca i žene u obitelji postaju kompleksnije. I obitelj kao zajednica se mijenja: „Obitelj više nisu muž, žena, djeca; svi ćemo ostati zauvijek zajedno i sve će uvijek biti super. Nije stvar u tome da se sve promijeni, ali je važno da se stvori svijest da je obitelj kao magma, nešto što je u pokretu. Mare vodi instinkt kada odluči živjeti seksualnost i senzualnost izvan braka i ja mislim da je to važna tema, a da je ona, barem u Hrvatskoj, još uvijek tabu."

Razbijanju ovog tabua – ili barem suočavanju s njim – „Mare“ će doprinijeti gostovanjem u kinima zemlje u kojoj je nastao. Hrvatska publika će ga, kako nam je rekla Andrea Štaka, moći vidjeti na proljeće ili na jesen.