Balkan: nepoželjan ili nevoljan?

EU proširenje više nije to što je nekad bilo. Otkako je postalo jasno da Turska pod Erdoganom nije dobrodošla i da bi svaka daljnja integracija Ukrajine u EU dovela do ozbiljnih napetosti s Rusijom, pregovori o punopravnom članstvu se koncentriraju na regiju zapadnog Balkana. Neki političari, koji su protiv proširenja, rado ukazuju na „bad boys" EU-a Rumunjsku, Bugarsku i Grčku. Populisti su opet iz principa protiv primanja zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom poput Kosova ili Bosne i Hercegovine. A neki pak jednostavno naginju zaboravljanju čitave regije.

No pored čitavog tog zamora od proširenja se ozbiljno postavlja pitanje koliko zapravo same zemlje zapadnog Balkana misle ozbiljno kada je riječ o želji ulaska u Europsku uniju?

Jedan aktualni primjer odnosa Skopja i Sofije: bugarska vlada se često predstavlja kao odvjetnica zapadnog Balkana. No već i jedan mali incident je nacionalističkog vicepremijera Bugarske nagnao na to da Sjevernoj Makedoniji zaprijeti vetom na ulazak u Europsku uniju.

Razlog: Skopje ne želi priznati da je revolucionar Goce Delčev bio Bugarin. Zajedničko povjerenstvo dviju vlada bi zapravo trebalo riješiti ovakve nesporazume. No ovo povjerenstvo igra na kartu vremena i dosada je obradilo samo povijesne nedoumice zaključno sa srednjim vijekom. Goce Delčev je rođen kao etnički Bugarin a umro je kao junak u jeku nastanka makedonske nacije. No povijest ovdje ionako igra sporednu ulogu.

Bilateralni sukobi kao kamenje spoticanja na putu ka EU-u

Što bi dakle moglo postati glavni kamen spoticanja na putu EU integracija? Ni trgovina, ni prekogranični projekti a ni investicije ili sigurnosni problemi, nego pitanje komu pripada jedna zajednička povijesna osoba. Svađa se oko tog pitanja a u isto vrijeme ne postoji ni željeznička pruga između Skopja i Sofije koji su udaljeni svega 245 km.

Tijekom ovog skandala, bugarski nacionalisti su uvijek iznova podsjećali na „junačke Grke" koji su, time što su Makedoniju natjerali da se nazove Sjevernom Makedonijom i time „odrekne" antičkog naslijeđa, navodno štitili bugarske nacionalne interese. Ovaj sukob simbolične težine, koji je malu bivšu jugoslavensku republiku kočio na njezinom putu ka međunarodnom priznanju je izgleda u regiji počeo služiti kao primjer. Kompromis oko imena je vodeću grčku stranku Siriza očito stajao političke prednosti.

U budućnosti bi opet moglo doći do simbolične radikalizacije ovog pitanja u slučaju da u Ateni na vlast dođe neka nacionalistička stranka.

Lokalne elite instrumentaliziraju EU integraciju

Drugdje u regiji su problemi još veći. U Bosni gotovo da i ne dolazi do miješanja triju etničkih skupina. Čak je i nastava na školama različita. Drugi primjer su mukotrpni razgovori između Srbije i Kosova koji su prošle godine, nakon ubojstva srpskog političara Olivera Ivanovića, ušli u slijepu ulicu.

Uz svo dužno poštovanje naspram kulturne raznolikosti se postavlja pitanje kako si ove zemlje uopće zamišljaju Europsku uniju. Prvobitno je EU bila projekt prekogranične i transnacionalne kooperacije, ispočetka gospodarstva, kasnije i u drugim segmentima. Na Balkanu je upravo suprotno: ne baš potpuno legalne lokalne elite instrumentaliziraju EU integracije kako bi učvrstile vlastite pozicije. Netrpeljivost između ovih elita je instrument kompenzacije nedostatnih političkih programa i neovisnih političkih strategija.

U ovoj tradiciji, EU integracija na Balkanu ne počinje spajanjem industrije ugljena i čelika, kao nekad na početku EU-a, nego kopiranjem tzv. projekata od gore prema dolje koje Bruxelles nalaže od država regije. Političkim vodstvima pojedinih zapadnobalkanskih zemalja uopće nije u interesu riješiti se nacionalnih granica. Naprotiv: većina poduzeća u regiji je ovisna o podršci na nacionalnoj razini i skrivenom protekcionizmu. Zapravo je samo nekoliko kompanija aktivno na području cijele regije. A, iskreno rečeno, integracija regije kroz Coca-Colu se čini više nego upitnom strategijom.

Zapravo je paradoks da su Rumunjska i Bugarska, bivše članice istočnog bloka još 2007. postale članicama Europske unije a zapadnobalkanske zemlje, uglavnom proizišle iz nesvrstane Jugoslavije još nisu. Jedno objašnjenje za to bi mogla biti i činjenica da su rumunjske i bugarske političke elite s manje legitimiteta krenule u transformacijski proces i da su se morale brzo prilagoditi na što su bile naviknute iz vremena istočnog bloka. Elite zemalja nasljednica Jugoslavije su očito imale mnogo više samopouzdanja i međunarodnog ugleda što je dovelo do ratova. I to ne simboličnih nego realnih.

Obnoviti jugoslavenski duh

Paradoks koji se sastoji u tome da se EU integracije koriste kako bi se stabiliziralo nacionalne države odgovara etnički utemeljenom pojmu nacije koji je vrlo raširen na jugoistoku Europe. Protjerivanje i progon ostalih etničkih skupina kao što je „etničko čišćenje" koje je postalo zaštitni znak režima Slobodana Miloševića, je bilo prisutno i u drugim državama regije počevši s oslobodilačkim ratovima od osmanske vladavine, kada je stotine tisuće Turaka protjerano iz svojih domova u Grčkoj i Bugarskoj. Slične fenomene pronalazimo i kod onih koji slove kao „dobri": npr. kada su Hrvati uz američku pomoć „počistili" Krajinu. Ili na Kosovu gdje su mnogi etnički Srbi bili prisiljeni napustiti svoje domove. Sve to pod budnim okom EU-a.

Podsjetimo se samo što se nakon Drugog svjetskog rata dogodilo u Čehoslovačkoj i Poljskojkada je protjerano na milijune Nijemaca. Nakon što su nacisti poubijali Židove ovih zemalja, povijest ovih država nakon Drugog svjetskog rata je započela jednom gotovo neprirodnom etničkom homogenošću. Današnje histerične reakcije na izbjeglice se mogu promatrati kao posljedica ovog osjećaja etničke „čistoće". Iza toga se skriva strah od europskog projekta koji briše etničke crte razdvajanja i prihvaćaju se različitosti naroda.

Države zapadnog Balkana riskiraju da krenu starim putem jer etnička pripadnost vodi ka velikim strastima i jakim vođama s autoritarnim sklonostima. Kako se to ne bi dogodilo, potrebno je oživjeti jugoslavenski duh otvorenosti i kulturne raznolikosti. Ili, na kraju krajeva, zašto ne: treba oživjeti i poslijeratnu utopiju Balkanske federacije koju je u korijenu sasjekao Staljin.

Ivajlo Dičev je profesor za kulturnu antropologiju na Sveučilištu u Sofiji i predavao je na fakultetima u Njemačkoj, Francuskoj i SAD-u.