Strah je ostao i 30 godina nakon revolucije u Rumunjskoj

Moja majka i ja smo bile u odmorištu Sinaia kada su krenuli „događaji" u prosincu 1989. Više se ne sjećam je li moja majka koristila odmor ili smo tamo bili samo za vikend. Samo se sjećam da je bilo hladno i mračno. Kako bi se ugrijali, odlazili smo u jednu pekaru gdje je stajala velika kaljeva peć. Sve je bilo pod snijegom i moja stopala su bila vlažna.

No odjednom su ljudi na ulici postali uzbuđeni i počeli su se izgubljeno kretati. Mnogi su govorili kako je voda zatrovana. Jedan mladić mi je u ruke gurnuo „Manifest", jednu stranicu iz novina na koju je netko flomasterom napisao: „Dolje komunizam!". To je bio moj prvi kontakt s pojmom „Manifest". Tek kao tridesetogodišnjakinja sam primijetila da su moja sjećanja na riječi mnogo jača nego moja sjećanja na ljude. Koji put nisam sigurna gdje sam ljude, koji su mi važni, srela po prvi put, ali pojedine riječi su na tako brutalan način ušle u moje sjećanje da sam u potpunosti svjesna kada sam ih po prvi put čula. Manifest sam tada ponijela kući, mnoge godine je proveo u jednoj ladici u kojoj je moja majka držala važne spise.

Zbrka na ulici i pred TV ekranima

Vlakom smo se vraćali u naš grad Brăila. Kod kuće pred TV-om su sjedili moj djed i baka, zbunjeni poput ljudi u Sinai. Na jedinoj rumunjskoj televiziji smo čuli uživo povike: „Braćo, pobijedili smo."

Nedavno me jedan strani novinar pitao sjećam li se scene egzekucije bračnog para Ceausescu. Naravno da se sjećam. Tu sam sliku vidjela nebrojeno mnogo puta na televiziji. Svake godine nas podsjećaju na tu scenu, ona nekako spada u predbožićni program. No nisam posve sigurna jesam li te slike vidjela onda kada su se stvarno dogodile (25. prosinca 1989. kada je bračni par Ceausescu smaknut). Moguće je da sam tek kasnije ovim slikama dozvolila da mi se urežu u pamćenje. Pitanje novinara me malo iznenadilo. Tema razgovora je zapravo trebao biti moj roman „Interior Zero", više se niti ne sjećam kako smo došli do smaknuća diktatora i njegove žene. To se dogodilo na jednom drugom svijetu, u jednom drugom životu koji nije bio moj. Osim toga nisam nikada razmišljala o tome žalim li zbog smrti Ceausescua. 1989. sam bila dijete i imala sam samilosti prema svim živim bićima. Vjerojatno bi se i nad njim sažalila. No odgovorila sam drugačije, da ne bih imala sažaljenja.

Zašto se pucalo? I tko je to činio?

Moja teta je imala jednogodišnjeg sina i živjela je u jednom drugom gradu, ali ne toliko udaljenom od našeg. Ona se sjeća kaotičnih pucnjeva u blizini željezničkog kolodvora. Sina je sakrila na njedrima i odvela ga svojim roditeljima jer je znala da kao umirovljenici neće napuštati kuću i dvorište. Ono što me danas još više pogađa od opasnosti kojoj su bili izloženi je arbitrarnost i apsurdnost potencijalne tragedije. Zbog čega je pucano? I tko je to činio? To sudski nikada nije bilo razjašnjeno. Mi čekamo da nekoliko junaka oslobođenja, koji su nas spasili od tiranije, umru od starosti. Nakon toga sve to skupa neće značiti ništa. To će sve ostati samo jedna priča.

Na jesen 1989., kada mi je bilo šest i pol godina, sam zapravo već trebala krenuti u školu. No djeca iz moga grada su već od trećeg razreda morala raditi u poljoprivredi. Jedan kamion ih je ujutro pokupio i ostavio ih da satima rade na polju. Pritom tamo nije bilo ni WC-a ni sjene u koju bi se djeca mogla skloniti. Kamion ih je pokupio nakon nekoliko sati. Moja teta još uvijek pati od oštećenja bubrega nakon bolesti koju je dobila nakon što je satima na kiši čekala na polju. Moji roditelji su zato odlučili poslati me u školu godinu dana kasnije tako da rad na polju dočekam veća i jača. Jedan predstavnik vlasti je išao od kuće do kuće i provjeravao koliko ima djece u školskom uzrastu. Sjećam se da je jednom pokucao i na naša vrata i tada sam se morala sakriti u kući. Moj djed je rekao da sam odselila i kako živim s ocem. To je bilo jedini put da nam je pomogla neka priča povezana s mojim ocem.

Iste školske knjige samo bez portreta Ceausescua

I tada su došli "događaji" iz prosinca 1989. i nakon toga nitko više nije morao prinudno u polje na tzv. "patriotski rad". U rujnu 1990. sam krenula u školu. Do svoje 19. godine sam učila iz istih udžbenika kao i generacije prije mene. Neke školske knjige su još imale i istu grafičku opremu kao i školske knjige moje majke koje je djed čuvao na policama. Jedina razlika je da je s naslovnice nestao portret "voljenog vođe" Ceausescua.

Dakle i ja sam proizvod ovog obrazovnog sustava koji nažalost do dan danas nije promijenjen. U studenom 1989. je održan 14. Kongres Komunističke partije Rumunjske na kojem je Ceausescu bio ponovno izabran za predsjednika. Naravno jednoglasno. Kao šestogodišnjakinja sam se u vrtiću bila među najstarijima u grupi točno tamo gdje su danas, kada su izbori, izborna mjesta. Odgajateljica nas je tada učila da plješćemo i uzvikujemo: "Na 14. kongresu/Ceausescu je ponovno izabran". Mi smo stajali poredani i uzvikivali ovu rečenicu, šestogodišnjaci koje nitko nije promatrao osim odgajateljice. Kasnije, kada sam kao odrasla osoba i sama radila s djecom u školi, ponekad sam se pitala što li je naša odgajateljica htjela postići ovim ritualom. Je li bila u strahu da ju netko špijunira i da bi ju mogao optužiti da svoju grupu u vrtiću ne vježba da uzvikuju te rečenice? Ili je to činila iz uvjerenja. Ili jednostavno iz tromosti?

Ja se više ne sjećam tako jasno mnogo stvari iz 1989. jer sam jednostavno bila premala. Ali ono čega se sjećam je atmosfera nepovjerenja u društvu koja je prožimala i obitelji. Strah je ostao iako je posljednjih 30 godina uvijek iznova poprimao nove oblike. I pokornost je još uvijek tu. No ona specifična vrsta straha iz onog razdoblja je ipak nestala nakon što smo o njoj toliko mnogo pričali.

Rumunjska spisateljica i prevoditeljica Lavinia Braniște živi i radi u Bukureštu. Njezin prvi roman "Interior Zero" je 2016. u Rumunjskoj proglašen romanom godine.