Moja Europa: Učiti iz budućnosti

Prvi televizor u boji, kojeg se sjećam, ustvari i nije bio u boji – moji susjedi su na svoj crno-bijeli televizor nalijepili trobojni foliju. Gornja trećina ekrana je bila plava poput neba, pa su svi ljudi, kada su bili u krupnom planu, imali plave oči. Srednji dio je bio crven, tako crven, kako je u Rumunjskoj tada zamišljana zdrava boja kože. Donji dio ekrana bio je zelen kao trava ispred monstruozne „Kuće naroda" u Bukureštu. Bila sam fascinirana „televizorom u boji", koji me pratio sve do mog posljednjeg romana. To što je kroz trobojnu foliju crvena komunistička zastava na propagandističkoj državnoj televiziji odjednom plavkasto svjetlucala, imalo je sjajan subverzivan karakter. Uopće, ta priča s trobojnom televizorskom folijom pokazuje sposobnost umjetnosti da u jednom krutom sustavu stvori slobodan prostor. Trobojna televizijska folija su takorekuć brkovi Mona Lise.

Priča s folijom na televizoru uvijek bi nasmijala moje švicarske studente. Iako su samo nekoliko godina bili mlađi od mene, pojedina iskustva su nam se razlikovala kao da se radi o dvije generacije: nekad sam govorila kao njihove bake i djedovi i kao da sam dolazila iz nekog drugog vremena. Da su samo znali da sam ranije bila i obučena kao njihovi roditelji ili kao roditelji njihovih roditelja i da mi je i glazbeni ukus bio sinkroniziran s njihovim! Moda se s velikim zakašnjenjem probijala kroz Željeznu zavjesu. Uopće, u vrijeme moga djetinjstva su se koristili uređaju, predmeti, koji danas nisu ni povijest, već umjetnost: sifonske boce se mogu vidjeti u izlozima zlatara u Zürichu, kose za košenje trave kao rekviziti na baletu, a stari šivaći strojevi u literaturi. To se na meni inače ne vidi, ali ja sam netko tko putuje kroz vrijeme. Kao i svi istočni Europljani koji su doživjeli komunistički Istočni blok, neko vrijeme sam mislila da sam sama s iskustvom tog jedinstvenog putovanja.

Naša svakodnevica je postala budućnost, koja na zadivljuje

U mom djetinjstvu su još konjske zaprege išle gradom, a na samo sat vremena od mog stana, na poljima se zemlja orala uz pomoć volova. Sada su, s obzirom da se sve lakše putuje, i drugi Europljani postali putnici kroz vrijeme, recimo kada tijekom odmora posjećuju određene dijelove Azije ili Afrike. Ali i izbjeglice koje dolaze u Europu su putnici kroz vrijeme. Sa sobom donose priče koje su nama strane, dok našim precima nisu bile.

Putovanje kroz vrijeme je san čovječanstva koji je obrađivan u literaturi i filmu. Većina nas kao djeca smo maštali – možda pod utjecajem romana Julesa Vernea – da ćemo izgraditi stroj za putovanje kroz vrijeme - vremeplov, kako bismo otišli u prošlost i ljudima pomogli s novim spoznajama. Ili u budućnost, da vidimo vodi li to što činimo prema dobru.

Za to više nije potreban vremeplov. Dovoljno je putovati u istoj dimenziji, jer ratovi su dijelove zemlje katapultirali u prošlost, a diktature su ih ostavile da u prošlosti trunu. S druge strane, može se reći da nas demokracija i tehnološki razvoj svakog dana vode korak dalje u budućnost. Naša stvarnost je postala budućnost, kojoj se divimo, ali i koje se pribojavamo. Što više znamo o sadašnjosti, to smo više otišli u budućnost.

I negativci putuju kroz vrijeme

U toj budućnosti je sve više toga moguće, potrebno je imati otvorene oči, kako bi se upravo to što je moguće, iskoristilo na pravi način. Za putnike kroz vrijeme, što mi jesmo, to bi trebalo biti lako, jer vremenski putnici su skupili iskustva i mudri su. Jednim klikom se teleportiramo, učimo, vraćamo se nazad i sve okrećemo na dobro. Ali, kao što znamo iz filmova i negativci putuju kroz vrijeme. I oni također koriste spoznaje kako bi pobijedili u bitci za moć.

Započnimo vremensko putovanje u Švicarskoj, koja je za neke zemlja budućnosti. U njoj postoji direktna demokracija, čovjek može odlučivati o svim relevantnim životnim pitanjima. U lagodnoj švicarskoj svakodnevici do prije nekoliko godina nije bilo nepremostivog prostora između političara i građana-birača, kao ni između interesnih skupina i političkih stranaka. Cilj je bio da svi podrže odluke i da ih oblikuju. Ta jako, jako velika koalicija je desetljećima uzdizana, jer četvorojezična Švicarska je nacija koja postoji zahvaljujući volji njezinih građana. Ali konstrukciji vrlo velike koalicije su potrebni građani koji će je nositi, ljudi koje krasi zrelost, koji su dobro informirani – što zahtijeva i ozbiljno medijsko okruženje.

Švicarska: Opasno putovanje u prošlost

To što se trenutno događa s medijima u Švicarskoj podsjeća na prošlost. Dok oslabljene medijske kuće kupuje desničarski SVP-političar i milijarder Christoph Blocher, podmladak te iste desničarske Švicarske narodne stranke, zajedno s političkim istomišljenicima, pokrenuo je inicijativu da se ukine Švicarska radio televizija - SRG – koja je ukorijenjena u ustavu – i to zajedno sa svim javno-pravnim programima. Ta inicijativa, o kojoj bi se trebalo odlučivati na proljeće, lukavo se zove "No Billag", po Billagu, agenciji koja u Švicarskoj naplaćuje radijsku i televizijsku pretplatu. Svrha te populističke parole je da se prikrije plan o desničarkom preoblikovanju Švicarske – kakvo je već viđeno u istočnoj Europi. SVP, u međuvremenu najjača stranka u Švicarskoj, pokušava građane pridobiti za taj plan, ukazujući na njihov novčanik – uz sumnjivo objašnjenje kako u vrijeme medijskih promjena svatko ima pravo plaćati samo željene sadržaje. Inicijativa međutim ne spominje da SRG ima obrazovnu misiju i da potrebe svih dijelova Švicarske moraju biti uzete u obzir, dakle i slabije naseljenih dijelova, poput latinske Švicarske.

Na putu u prošlost, na kojem bi trebalo da se ukine javno-pravna televizija, Švicarska će sresti neke od istočnoeuropskih zemalja, koje i dalje ništa nisu naučile iz budućnosti.

Dana Grigorcea, rođena 1979, je švicarsko-rumunjska književnica i filologinja. 2011. je debitirala romanom „Baba Rada“, koji je napisala na njemačkom jeziku. 2015. je objavila roman „Primarni osjećaj nevinosti“. Njezina nova knjiga „Dama s magrebskim psom“ bit će objavljena početkom sljedeće godine.