Nasilje u školama u BiH

Oko 24 posto mladića u BiH sudjelovalo je u nekoj tuči s noževima, pokazuju rezultati istraživanja nevladine organizacije “Perpetum mobile”. Psiholog Srđan Dušanić, koji je radio na istraživanjima, kaže da je u posljednjih deset godina porastao broj djevojaka koje su nasilne.

„Nasilje među vršnjacima nije nikakva novost, ono što mene uvijek šokira je okrutnost tinejdžera koju vidimo na snimkama svaki put kada one izađu u javnost“, kaže Dušanić. Banjolučki srednjoškolac Vanja Jošić, je scene nasilja u školama više puta uživo gledao: “Ružno je reći, ali bio sam svjedok i gledao kako učenici tuku i maltretiraju druge đake”.

“Nastavnici su nekompetentni”

Zdravstveni sustav u BiH bavi se samo gašenjem požara i bolestima fizičke prirode. Mentalno zdravlje stanovništva je potpuno zapostavljeno, smatra profesorica na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci Ivana Zečević. “Osim toga, nastavnici i profesori koji trebaju prepoznati neadekvatno ponašanje nisu kompetentni, nemaju vještine. Bave se samo obrazovanjem ali ne i odgojem, nitko ih tomu nije naučio. Nije dovoljno imati dobre namjere i intuiciju kada radite s mladima tog uzrasta. Možemo biti zahvalni što se naši učenici češće ne pojavljuju u medijima s ovakvim ispadima”, kaže profesorica Zečević.

Iz banjolučke elektro-tehničke škole vjeruju da nastavno osoblje je obučeno i može adekvatno odgovoriti svim izazovima. Školska psihologinja Irena Spasojević kao primjer osobnog usavršavanja nastavnika navodi samo projekte nevladinih organizacija: “Surađujemo s nevladinim organizacijama, nastavnici pohađaju brojne radionice, seminare, kako bi bili bolje educiranii o ovim pojavama”.

Projekti nevladinih organizacija su, čini se, jedini pokušaj prevencije nasilja u školama. Jedna od njih, “Perpetum mobile” iz Banje Luke šest godina radi s učenicima i nastavnim osobljem na sprječavanju nasilja. Riječ je o modelima vršnjačke edukacije koji u svijetu pokazuju odlične rezultate, kaže koordinator projekta Saša Ostojić. “Cilj je da naš program uđe u formalno obrazovanje, da se profesori i psiholozi obuče interaktivnim tehnikama, gdje su učenici sami nositelji promjena”.

Nesib Hasanović, direktor Mješovite srednje škole Tuzla, gdje se nedavno dogodio nasilni incident u kojem su aktivno sudjelovale djevojke, rekao je za DW da je snimka nasilja koja se pojavila u javnosti bacila veliku ljagu na ovu školu i da su mediji oko svega digli preveliku prašinu. “Nasilje se nije dogodilo unutar škole, ali mene stalno zovu novinari. Ovo je pravi linč”.

“Ovo je vapaj mladih jer nitko o njima ne brine”

Ivana Zečević smatra da prosvjetni radnici ne mogu biti oslobođeno odgovornosti samo zato što se konkretno nasilje dogodi izvan školskog dvorišta. Zakazali su, ističe, svi u lancu. “Postavljam pitanje - koliko učenici imaju povjerenja u nastavnike? Ovo je vapaj srednjoškolaca. Čak i ovih djevojaka koje su u ulozi nasilnica. Možda maltretiraju nekog jer su i same maltretirane na nekoj drugoj strani”.

Najbolj lijek protiv nasilja jesu prevencija i kontinuirani rad stručnjaka s mladima. Međutim, za programe prevencije nikada nema novca. “U svim našim istraživanjima smo došli do podataka da oni koji vrše nasilje imaju nisko samopoštovanje, frustrirani su i uglavnom su proživjeli neugodne stvari. Kada bi se s tim tinejdžerima više radilo, oni ne bi postajali nasilnici”, smatra Srđan Dušanić.

Šuti i trpi…

Iznenađuje to koliko žrtve kao i promatrači nasilja šute i nikome ne prijavljuju zlostavljanje. Irena Spasojević smatra da građani BiH čvrsto vjeruju u onu staru “šiti i trpi”. “Kulturološki smo usmjereni na mazohizam, ako šutimo i trpimo mislimo da smo kvalitetniji ljudi”.

Učenik Vanja Jošić kaže da su samo rijetki učenici na strani žrtve, koji su spremni pomoći i pobuniti se. “Nažalost, većina ne osuđuje nasilje, ne žele se miješati i kažu da to nije njihova stvar”.

Nasilje je sastavni dio života u BiH

Ivana Zečević tvrdi da veliku odgovornost snosi država, odnosno sustav koji ne postoji i ne štiti svoje građane. Adolescentima je to jasna poruka da se mogu ponašati nasilno i provući se bez kazne, smatra ona. Neizostavni faktor su i roditelji, ambijent u kojem se odrasta, gdje su nasilje i traume sastavni dio života, prošlosti i sadašnjosti.

“Najčešći vid roditeljske kazne je nasilno ponašanje prema djetetu, batine, uvrede, ignoriranje, psihološko nasilje. Dijete u BiH neminovno odrasta u miljeu nasilja. Da ne pričam o tome kako s koljena na koljeno prenosimo traume mnogo većih nasilnih oblika ponašanja kao što su ratovi”.

Prema njenim riječima, problem bi trebalo početi rješavati s vrha. Iako je doktor psiholoških nauka, vjeruje da briga za mentalno zdravlje pojedinca sama po sebi ne obećaje dobre rezultate, bez stabilnog državnog sustava koji diktira sustav vrijednosti.