Nirnberški procesi

Nirnberški procesi bili su početak novog razdoblja u zakonodavstvu i međunarodnoj suradnji. Njihov temelj bio je vizionarski međunarodni ugovor (Londonska povelja), kojim je određeno procesno pravo za međunarodne i američke vojne sudove, osnovane baš za Nirnberške procese. Londonska povelja je potpisana 08. kolovoza 1945. godine - prije točno 70 godina.

24. studenoga 1945. godine u Nürnbergu, gradu koji je nekoliko mjeseci ranije označen kao "90 posto mrtav", 22 muškarca su stupila u Palaču pravde. Stajali su pred sudom zbog zločina koji nikada prije nisu bili definirani kao takvi. Ti muškarci su pripadali onome što je ostalo od nacističkog vodstva, a prije početka suđenja bili su nekoliko mjeseci zatvoreni u jednom zamku u Luksemburgu. Nisu znali što ih čeka.

Neki od njih su računali s tim da će ih odmah objesiti, drugi su bili uvrijeđeni zbog toga što su ih uopće uhitili. Glavni među njima bio je Hermann Göring, bivši predsjednik njemačkog parlamenta, vrhovni zapovjednik njemačkog ratnog zrakoplovstva i mogući nasljednik Adolfa Hitlera.

Göringa su još u srpnju 1945. godine na jednoj tiskovnoj konferenciji pitali zna li da se nalazi na popisu ratnih zločinaca. On je odgovorio: „Ne. Pitanje me začuđuje jer ne mogu ni zamisliti zašto bih trebao biti na njemu."

Göring nije imao pojma o ogromnom, složenom sudskom postupku čiji dio je bio. Za ovo suđenje su se na potpuno novi način morale definirati osnove, točke optužnice i kazne. Uspostavljanje svega toga je izgledalo pomalo poput izgradnje električne, vodovodne i kanalizacijske mreže u Njemačkoj, s čime su Saveznici morali započeti od nule. Naime, tako nešto kao ovaj sudski postupak do tada nije postojalo.

Ogroman korak za međunarodnu pravdu

Nirnberški procesi i Londonska povelja bili su od velikog, vizionarskog značaja, kaže Lauri Mälksoo, profesorica međunarodnog prava na Sveučilištu Tartu u Estoniji.

"Ne postoji ništa važnije na ovom području", kaže ona za DW i dodaje: "Utjecaj na to kako definirati međunarodne zločine bio je ogroman - tako je praktički stvoren pojam zločin protiv čovječnosti."

Londonska povelja bila je rezultat napornih, kaotičnih pregovora, koji su trajali šest tjedana. Pregovaralo se za četvrtastim stolom u Londonu nakon pobjede Saveznika. Četvrtasti oblik bio je nužan kako bi sve četiri pobjedničke sile mogle poslati delegaciju istog broja članova, pišu Ann i John Tusa u svojoj knjizi o Nirnberškim procesima koja je izdana 2010. godine pod naslovom "The Nuremberg Trial".

Britanci su bili domaćini i vodili su pregovore, ali nije bilo nimalo sumnje koja je svjetska sila u potpunosti vukla konce – SAD. Amerikanci su došli na ideju da se vodeće naciste izvede pred sud.

Europski saveznici su se zalagali za neposrednije kažnjavanje. Sovjetski premijer Josif Staljin je navodno tijekom jedne opuštene pauze u pregovorima, uz čašicu alkohola, Teheranskoj konferenciji 1943. predložio da se 50.000 vodećih nacista okupi i strijelja.

Za SAD, a osobito za idealističkog suca Roberta H. Jacksona, uspostavljanje suda koji će procesuirati najstrašnije zločine tog vremena bila je povijesna prilika. "Krajnje je vrijeme da djelujemo u skladu s pravnim načelom prema kojem je huškanje na rat ilegalno i kriminalno djelo", napisao je Jackson u izvještaju predsjedniku Harryu Trumanu tijekom svoje pripreme za Londonsku konferenciju.

Dva pravosudna sustava, jedan proces

Međutim, tjedni u Londonu su prolazili i Jackson je potonuo u pravne prijepore oko najboljeg načina vođenja procesa. Najveći problem je bio što je u SAD-u i Velikoj Britaniji vrijedilo anglosaksonsko pravo (common law), a u Rusiji i Francuskoj, kao i u najvećem dijelu kontinentalne Europe, građansko ili kontinentalno pravo (civil ili continental law).

Sastavlja li optužnicu u prvoj verziji tužiteljstvo i predstavlja li tijekom suđenja dokaze, kao u anglosaksonskom pravu? Ili bi kompletnu optužnicu sa svim dokazima tužiteljstva trebala pripremiti posebna skupina, koja sve to onda stavlja na raspolaganje tužiteljstvu i obrani, kao što je to običaj u kontinentalnom pravu? Ima ju li se suci pravo umiješati i voditi sudski postupak kao u kontinentalnom pravu ili o postupcima trebaju odlučivati odvjetnici obiju strana i unakrsno ispitivati optuženoga i svjedoke, kao u anglosaksonskom pravu?

Ova pitanja se mogu učiniti manje važnim u usporedbi sa zločinima o kojima je bila riječ, ali ona pokazuju koliko je duboko bilo nepovjerenje između dviju strana u Londonu - nepovjerenje, koje je bilo predvodilo i paranoju koja je vladala u Hladnom ratu.

Jackson, koji je trebao postati glavni tužitelj u Nirnberškim procesima i njegov ruski pandan general Iona Nikičenko, koji je trebao postati sudac, često su upadali u pravne nesuglasice koje su eskalirale u sukobe. Obje strane su jedna drugu optuživale za loše namjere.

Ali, kako kaže Mälksoo, tamo gdje ima volje, ima i načina. "Može se reći da je uspjeh već to što su dvije različite pravne tradicije došle do dogovora u jednom slučaju, u kojem su razlike u razmišljanju bile očite."

Idealna slika i stvarnost

Na kraju pregovora o Londonskoj povelji postignut je dogovor o četiri točke optužnice protiv 22 nacistička zločinca: zločina protiv mira, zajedničkog plana ili zavjere, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti.

Na prvi pogled čini se da je ovim točkama optužnice sve pokriveno, ali Jacksonu su nedostajale dvije ključne točke za koje je želio da budu propisane u budućnosti. Htio je da rat sam po sebi bude definiran kao univerzalni zločin i da temelj, koji je postavljen u Nürnbergu, kasnije vrijedi za sve strane.

Ipak Jacksonov san se nije ispunio: Nürnberg je ostao isključivo vojni tribunal, koji je bio specijalno formiran s ciljem sudskog procesuiranja nacističkog režima.

Ni tada, kao ni danas, međunarodno kazneno pravo se nije oslobodilo politike. Kako su načela Londonske povelje direktno prenesena na Međunarodni kazneni sud u Den Haagu, tako su tamo prenesene i greške.

"Jedna od kritičnih točaka na Međunarodnom sudu je da se on, realno gledano, vjerojatno nikada neće baviti američkim ili ruskim ratnim zločinima zbog toga jer ove zemlje imaju poziciju u Vijeću sigurnosti UN-a i svjetskom poretku", kaže Mälksoo. "Problem koji ostaje je: vrijedi li ovo pravo i za velike sile? Praktično gledano, zapravo ne."

Ljudskost kao pravno načelo

Unatoč kompliciranoj političkoj stvarnosti značenje Povelje iz 1945. godine se ne može osporiti. "Londonska povelja je bila veliki kulturološki korak naprijed", kaže njemački povjesničar Ingo Müller u razgovoru za DW. On kaže kako se lako zaboravlja da Njemačka nije uvijek bila spremna prihvatiti načela koja promovira Povelja.

"Postojao je stvarni otpor u Njemačkoj protiv nirnberških procesa, posebice od strane pravnika", kaže Müller. "Njemačko pravosuđe nije priznalo presude i kada su stari nacisti izašli iz zatvora, nije bilo registrirano da su prethodno kažnjavani. Dakle, oni su naravno dobili svu svoju vojnu mirovinu - uključujući dodatne isplate." Müller je ipak optimističan.

"Lekcija iz Nürnberga je glasila da međunarodno pravo može biti provedeno", kaže on. "Naravno da je slabost Međunarodnog kaznenog suda u Den Haagu to što ga moćne sile - SAD, Kina - ne priznaju. Ali ja vjerujem da on utječe na našu globalnu savjest."