Nobelova nagrada za mir i njezini kontroverzni dobitnici

Kada je vođa Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) Jaser Arafat godine 1994. zajedno s izraelskim političarima Jitzhakom Rabinom i Shimonom Peresom dobio Nobelovu nagradu za mir, to nije naišlo samo na kritike židovskih zajednica. Čovjek, čiji su simboli bili palestinska tradicionalna marama i opasač s pištoljem, bio je odlikovan za svoje napore u bliskoistočnom mirovnom procesu.

Zbog njegovog angažmana kasnijih godina kritičari su isticali kako on Nobelovu nagradu jednostavno nije zaslužio. Tako je i američki predsjednik Bill Clinton za neuspjeh pregovora o neovisnoj palestinskoj državi u Camp Davidu optužio upravo Arafata. Sporno je bilo i njegovo djelovanje kao šef palestinskih autonomnih vlasti. Prema ocjeni Međunarodnog monetarnog fonda, u to je doba u mutnim korupcijskim kanalima nestalo više milijuna dolara međunarodne pomoći, a dio novca čak je upotrebljavan i za podupiranje terorističkih aktivnosti. Arafat se tek pred kraj svog života javno distancirao od terorista.

Kissingerov problem s lojalnošću

Henry Kissinger nije bio tako sporna ličnost kao Arafat, ali je dodjela Nobelove nagrade za mir 1973. godine upravo njemu također izazvala kontoverze. Kao razlog za odlikovanje savjetnika američkog predsjednika Nixona za sigurnost navedeno je okončanje rata u Vijetnamu. Unatoč tome što je taj rat upravo za vrijeme Nixonovog mandata još jednom naglo eskalirao i odnio mnoge nevine žrtve. Zajedno s Kissingerom, dobitnikom Nobelove nagrade za mir je proglašen i Vijetnamac Le Duc Tho, no on je odbio primiti nagradu uz obrazloženje da u njegovoj zemlji još uvijek ne vlada mir.

Kissinger je kao diplomat i stručnjak za sigurnosnu politiku ostao uvažena ličnost i u godinama nakon dodjele nagrade, no i dalje je sporna ostala njegova lojalnost Nixonu, koji se neslavno morao odseliti iz Bijele kuće zbog afere "Watergate". Dapače, Kissinger se i kasnije vrlo pozitivno izražavao o svom bivšem šefu: "Nixon je imao više pojma o vanjskoj politici nego bilo koji drugi američki poslijeratni predsjednik." Pri tome je uvijek iznova pokazivao razočarenje, jer kasniji predsjednici nisu željeli njegove savjetničke usluge.

Wangari Maathai i teorija zavjere

Wangari Maathai je bila prva Afrikanka koja je dobila Nobelovu nagradu za mir. Ta ekološka aktivistica borila se protiv uništavanja posljednjih šumski područja u blizini kenijskog glavnog grada Nairobija i protiv korupcije u svojoj domovini. Prilikom dodjele nagrade godine 2004. ona je izjavila: "Ako stvarno želimo okončati korupciju jer je loša za našu zemlju, zašto to onda ne učinimo? Za to nam nije potreban novac, nego samo napor cijelog naroda." Takve su joj izjave donijele velike simpatije zapadnog svijeta.

No istovremeno je na zgražanje naišla njezina izjava da je virus aidsa umjetno stvoren u laboratorijima zapadnih zemlja kako bi se uništilo crnce. I u svojoj domovini Wangari je bila krajnje nepopularna. Na predsjedničkim izborima u prosincu 2007. ostvarila je katastrofalno loše rezultate i nakon toga okončala svoju političku karijeru.

Nagrada kao teret

I mnogi drugi dobitnici Nobelove nagrade za mir nakon dodjele su pali u zaborav. Primjerice, Jody Williams je zajedno s Kampanjom za zabranu protupješadijskih mina odlikovana tim visokim priznanjem 1997. godine. Dvije godine kasnije taj je angažman pokazao uspjeh: u Ottawi je potpisana međunarodna Konvencija o zabrani protupješadijskih mina. No, njezina domovina Sjedinjene Američke Države do danas nisu potpisale taj dokument, isto kao ni Rusija. Razočarana Jody Williams kasnije je Nobelovu nagradu za mir nazvala "nevjerojatnim teretom".

I prošlogodišnji dobitnik, finski diplomat Martti Ahtisaari dijeli to mišljenje. On je u intervjuu za Deutsche Welle 2009. godine izjavio: "Ne postoji skoro niti jedan jedini problem na svijetu kod kojeg vas kao dobitnika Nobelove nagrade za mir ne traže da stavite svoje ime ispod nekog apela."

Autor: Daniel Scheschkewitz/Andrea Jung-Grimm

Odg. ur.: Marijana Ljubičić