Novinari pred hrvatskim sudovima

Protiv novinara i medija u Hrvatskoj se u ovom trenutku vodi preko 900 sudskih procesa s ukupnim odštetnim zahtjevom od približno 68 milijuna kuna. Strukovni apeli da se tim povodom nešto poduzme u svrhu bolje pravne zaštite slobodne medijske riječi, međutim, posljednjih su mjeseci znatno prigušeni zbog epidemije koja presudno određuje ritam društvenog života.

Između tužitelja najčešći su političari, privrednici, estradne ličnosti, jedinice lokalne samouprave, poduzeća – u pravilu „zbog povrede časti i ugleda“. S druge strane, raspored tužbi po mediju, odnosno izdavačkoj kući, određen je ponajviše njegovom veličinom. Najveći broj parnica ima Hanza Media, a najviši prosječni odštetni zahtjev trpi Styria. Nadalje prednjače još portali Indeks i Telegram, kao i tjednici Nacional i Novosti, ali i samo Hrvatsko novinarsko društvo.

Vrijednost vrijednosnog suda

Posebno težak pritisak snose rijetki, ali itekako značajni neprofitni mediji kojima jedna tužba može u pitanje dovesti ukupni opstanak. To naročito dolazi do izražaja proteklih četiri i pol godine, otkako je tim medijima uskraćena svaka javna financijska potpora. Davorka Blažević, urednica šibenskog portala Tris, još je kao novinarka Slobodne Dalmacije obilato iskusila kako izgleda kad moćnici tuže autora zato što im se ne sviđa njegov stav ili necenzurirana istina. „Ali, kad sam s kolegama pokrenula Tris, s namjerom da radimo pošteno novinarstvo bez cenzure i kočnice, ta potreba pokazala se gotovo pogibeljna“, rekla je ona za DW.

Jedna tužba naplaćena im je ovrhom, u iznosu od oko 36 tisuća kuna, iako nisu imali mogućnost obrane – tek je ovrha donijela saznanje o tužbi i presudi. Potom ih je izvjesna sutkinja Vrhovnog suda RH tužila ih je zbog vrijednosnih sudova u komentaru-portretu njezina lika i njezinih presuda. Ali, prvo u kaznenom postupku nakon kojeg je Blažević morala u državni proračun uplatiti 11 tisuća kuna, a zatim i u privatnoj građanskoj parnici za „duševne boli“ vrijedne 150 tisuća.

„Naredno ročište zakazano je za listopad“, pojašnjava urednica Trisa koja je napisala sporni tekst i kojoj osobno prijeti takav enormni trošak, „ali žalit ću se do zadnje instance. Jer, tekst zbog kojeg sam tužena je pisan u formi komentara. A tko god nešto zna o novinarstvu, poznato mu je da bez vrijednosnog suda komentar ne treba ni pisati."

HRT protiv svojih novinara

Specifičan slučaj u tom kontekstu svakako predstavlja Hrvatska radiotelevizija, najveći hrvatski medij, pritom u javnom vlasništvu, no koji se ističe tužbama protiv novinara i medija koji o njoj pišu ili govore. Štoviše, među njima su posljednjih godina sve više i sami pojedini novinari HRT-a. U toj bizarnoj ulozi zatekla se npr. predsjednica Ogranka HND-a na HRT-u Sanja Mikleušević Pavić koja je 2018. godine potpisala priopćenje u kojem se novinari ograđuju od niza afera i netransparentnog trošenja javnog novca na HRT-u.

HRT zbog toga traži 200 tisuća kuna od HND-a, plus 50 tisuća od svoje novinarke. Njezin kolega s istog medija Hrvoje Zovko, predsjednik HND-a, zaprimio je iz istog smjera već tri slične tužbe. Dobio je i otkaz, ali je sud nedavno odlučio da mora biti vraćen na posao, pa se dodatno nameće pitanje hoće li itko na HRT-u odgovarati zbog pričinjene javne štete. No teško da se takvo što može očekivati, imamo li u vidu prethodni niz primjera te vrste.

„Saborski odbor za medije obavezao je glavnog ravnatelja HRT-a Kazimira Bačića da prekine takvu praksu“, rekla nam je Mikleušević Pavić, „pa to ipak nije provedeno. No moram opet postaviti i pitanje koje sam im uputila, mada mi ništa još nije odgovoreno: koliki je trošak samo za vanjske odvjetničke urede koje HRT angažira za tuženje novinara i drugih medija, iako raspolaže svojom stalnom pravnom službom?"

Jednostavna i brza zarada

Ova naša sugovornica svjedoči da novinari HRT-a koji su tuženi od vlastite uprave doživljavaju „tihu, ali osjetnu“ podršku svojih kolega na Prisavlju. Ipak, očekuje se i zahtijeva od Ministarstva kulture i medija RH da čim prije izmijeni Zakon o HRT-u kako bi taj medij konačno postao neovisni i demokratičniji javni servis koji primjereno odgovara svojim pretplatnicima. Za sve sporne odnose unutar kuće, pak, trebali bi se uspostaviti interni kvalitetni disciplinski alati.

Vesna Alaburić, odvjetnica s velikim iskustvom u ovom području, napominje da je Hrvatska dugo u kontinuitetu na samom europskom vrhu po broju takvih procesa: „Iako pravna načela judikature Europskog suda za ljudska prava postaju dio hrvatske sudske prakse", kaže ona, „događa se da sudovi olako dosuđuju značajne novčane sume osobama koje se smatraju povrijeđenima nekim medijskim prilozima. Tako su medijski sporovi za pojedince postali način jednostavne i brze zarade. Postoje pojedinci koji vode 10 i više parnica protiv medija."

Strah od sudskih troškova

„Neki pojedinci i institucije na svaki neugodni medijski prilog reagiraju tužbama s osnovnom namjerom da natjeraju novinare i urednike da ubuduće ne objavljuju takve priloge. Nije im čak ni toliko bitan konačni ishod tih sporova, nego je bitno da svaki urednik zna kako će nakon svakog kritičkog priloga uslijediti tužba, a vjeruju da će strah od sudskih troškova rezultirati odlukom o neobjavljivanju priloga“, drži Vesna Alaburić.

Valja uočiti da množina procesa za vratom određenog medija prerasta i u RH do razmjera i karaktera tzv. SLAPP-tužbi. Onih dakle koje financijski potentnijim tužiteljima omogućuju da stalnim obraćanjem pravosuđu drže permanentno neki njima mrzak medij u strahu. Zato je važno, prema onome što nam je rekla Alaburić, ne samo poboljšati zakonodavni okvir i unaprijediti sudsku praksu, nego i prakticirati slobodno, otvoreno, tolerantno raspravljanje o svim temama od javnog interesa. Ispravke, odgovore i druga javna reagiranja trebalo bi promicati kao osnovni način popravljanja štete uzrokovane nekim medijskim sadržajem.

Gordana Vilović s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu smatra brojke ovih parnica u RH poraznim vidom zastrašivanja: „U zemlji u kojoj je korupcija tako žilava da se samo umnožava, istinska uloga novinara je očito velika smetnja pa se zato tužbe koje 'osramoćeni' i 'uvrijeđeni' podižu, doimaju tek kao smokvin list za ono što se u javnosti jasno vidi."

Znak prijetnje

„Novinari su na vjetrometini, nitko ih u državi ne štiti ako se usude otvarati teme koje nisu po volji političarima ili 'uglednicima', pa potonji ni najobičniji ispravak pogrešnog navoda u tekstu ne zahtijevaju sami, nego to čine putem odvjetničkih ureda. To je loša praksa i znak prijetnje“, uvjerena je Vilović.

I ona adresira glavnu odgovornost na Ministarstvo kulture i medija koje tu temu mora ozbiljno otvoriti, te se pobrinuti za bolju zaštitu javnog interesa i demokratskih sloboda u odnosu na medijsku djelatnost. Jer, kao što je zaključila, slobodni mediji nisu demokraciji samo ukras, nego nužnost.

A upravo Ministarstvo kulture, koje se odnedavno zove Ministarstvo kulture i medija, tek mora opravdati novi svoj naziv, i taj u njemu pridodani specifični akcent. Kako pravednijim i svrsishodnijim sustavom javnih potpora po uzoru na bolje političke prakse, tako i zakonskim okvirom koji valjano odgovara na opisane izazove.