O smrti uče u školi

Djeca često postavljaju pitanja u vezi sa smrću svojih djedova i baka. Često, međutim, niti ne znaju pronaći prave riječi, jer se teško nose s gubitkom najmilijih. Moderni pokret u zdravstvenoj zaštiti „Hospiz“ (Ustanova za njegu umirućih) bavi se procesom umiranja i usmjerava pažnju na potrebe pacijenata na samrti. Nastao je poslije Drugog svjetskog rata u Velikoj Britaniji i SAD-u, a korijene vuče još iz 11. stoljeća kada se počeo razvijati u samostanima i crkvama.

Smrt je tema koja se obično izbjegava u razgovorima. No, u jednoj osnovnoj školi blizu Kölna to nije tako. Tu su djeca upravo završila petodnevni tečaj na ovu temu. Otvoreno su pričali o bolestima, patnji, umiranju, smrti, kako je to biti tužan, kako se utješiti… Djeca su provela dane i u igri, pjevanju, slikanju, gledanju filmova, plesanju… Također su razgovarali o osjećajima. Učili su što znači žaliti za nekim, saznali su kakvi su običaji prilikom pogreba u različitim religijama i kulturama.

„Za mene je ovaj tjedan bio lijep. Ne bojim se više smrti… Još uvijek se bojim umiranja, jer ne znam kako će se to dogoditi, ali osim toga sve ostalo mi je u redu“, objašnjava jedna učenica.

Djeci će biti lakše nego nekada

Psihologinja Bettina Hadegorn radi u Ustanovi za njegu umirućih u Dürenu, na zapadu Njemačke, već 13 godina. Ona je osmislila i 2005. započela spomenuti program na njemačkim školama. Namjera joj je bila da pričom i informiranjem o bolesti i smrti ublaži tugu i patnju članova obitelji. Iz osobnog iskustva zna kako je djeci koja osjete strah od umiranja svojih najbližih: „Moj mlađi brat je bio jako bolestan. Roditelji nisu znali gotovo tri dana hoće li preživjeti. Mom starijem bratu i meni nisu ništa govorili. Čekali bismo ih ispred bolnice i kada bi izašli, samo smo mogli vidjeti njihova tužna lica. Imala sam šest godina i to je za mene bilo prestrašno“.

Ovaj projekt, odnosno, program nije dio nastavnog plana. Škole se same prijavljuju ukoliko žele da netko od dobrovoljaca kod njih održi tečaj. I mnogi roditelji su zadovoljni, a jedan od njih, Ditmar Harcheim, oduševljen je onim što je njegova kćer naučila: „Nisam bio siguran u početku, no priznajem da su lijepo napravili ovaj program. Kćer mi je ispričala što su svakog dana radili u školi. Smatram da ih to nije opterećivalo, već da su se potpuno uživjeli u priču, kao što bismo to i mi, roditelji, trebali napraviti - iako bismo u sebi radije to ignorirali! Sada kada djeca uče o tome ovako rano, možda će se bolje nositi s ovom temom nego što smo to mi mogli kao djeca.“

Autori: Wilhelmine Lifit / Vladimir Petković

Odg. urednik: Ž. Telišman