Kunst & Politik - Panahi gewinnt Goldenen Bären
16. veljače 2015Pogled iz auta ima dugu tradiciju u iranskoj kinematografiji. Još je Panahijev slavniji zemljak Abas Kjarostami, čovjek zbog kojeg su iranski filmovi jednom bili poznati u cijelom svijetu, smještao svoje junake u automobile koji su se kretali. Gledatelji – poput vozača - gledali su svijet kroz prozor automobila. Kjarostami je tako promatrao gradove i pejzaže, zapažao sitna dešavanja na rubu vidokruga, promatrao je ljude i njihove živote kako promiču pored prozora. Kamera se pokretala tako da spoji auto i oči promatrača. Režiser je tako davao mogućnost publici da sudjeluje u njegovim promatranjima i svijetu njegovih misli.
Ovaj princip koristi i Džafar Panahi u svom novom filmu "Taksi". To nije bilo sasvim dobrovoljno. To zna svatko tko je makar malo pratio karijeru ovog režisera posljednjih godina. Zapravo, Panahi ne bi ni smIo snimati filmove niti napuštati zemlju. Iako je izbjegao robiju zbog neslaganja s vladom, dobio je dugogodišnju zabranu rada. Ipak, prije dvije godine, Panahijev film "Parde" (na engleskom "Closed Curtain" ili "Zatvorena zavjesa") prikazan je na Berlinalu, i tada je dobio Srebrnog medvjeda za scenarij.
Hrabrost pred kamerom
Sada je osvojen i Zlatni medvjed! Njegov film je, prije svega, izuzetno hrabri protest protiv zabrane rada koju mu je nametnula država. U taksiju, u kom sjedi sam režiser, i u kom prevozi različite osobe kroz Teheran, govori se bez dlake na jeziku. Pojedini putnici, poput jedne kritički nastrojene pravnice, govore o problemima demokracije u Iranu bez okolišanja. To je hrabro – i zbog toga je "Taksi" angažiran i politički film.
S druge strane, "Taksi" je čisti filmski doživljaj. Panahi koristi princip kretanja, isto kao i njegov zemljak Kjarostami. Pokret je jedan od temelja filma kao medija. Bilo da se pokreće kamera, glumci ili i jedno i drugo – Panahijev film nudi sineastičko putovanje kroz srce teheranske metropole. Tu je i još jedan umjetnički element: razgovori između vozača i putnika se prilično često dotiču teme filma. Ti razgovori rasvjetljuju mnogo toga. Dakle, "Taksi" je i pametan film, koji stalno reflektira ono što se upravo događa.
Umjetnost i život na Berlinaleu
Osim političkih i umjetničkih razloga da se film odlikuje Zlatnim medvjedom, postoji još jedan: ljudskost. Nekoliko dana nakon što je "Taksi" prikazan na Berlinaleu, vozio sam se taksijem kroz Berlin. Vozač je bio iz Irana. Pitao me je što radim u Berlinu. Nakon što sam mu rekao da sam novinar i da izvještavam o Berlinaleu, brzo smo došli do Džafara Panahija. Ispostavilo se da taksista također piše na temu filma i da je nedavno objavio nešto baš o tom režiseru.
Razgovarali smo o najnovijem Panahijevom filmu. Pitao sam o putnicima koje je režiser provozao u svom "Taksiju": jesu li to glumci ili obični ljudi, jesu li neke scene namještene? To se razvilo u živ razgovor, i obojica smo se složili da je "Taksi" odličan film, koji govori puno o ljudima u Iranu, ali i o umjetnosti. No prije svega, "Taksi " je neobično ljudski film.
Izvrsna odluka žirija
Za mene je ovaj neočekivani susret bio najsretniji trenutak ovogodišnjeg Berlinalea, jer su umjetnost i život ovdje tako bliski jedno drugom. Razgovor u taksiju je bio toliko intenzivan, da smo na kraju puta kroz Berlin obojica imali suze u očima.
I to je posljednji detalj – uz politički stav i umjetnički izraz: nevjerojatna toplina ljudi, kojom zrači Panahi i njegovi filmovi. Zbog toga od srca pozdravljam odluku da se Zlatni medvjed dodjeli Panahiju i njegovom filmu "Taksi".