„Prijavio sam se kao azilant jer ovdje u Srbiji nemam ništa“

„U azilantskom centru zatekli smo gužvu, bilo je mnogo Sirijaca. Šest mjeseci smo bili tamo i mnogo puta smo premještani. Karlsruhe je bio posljednja lokacija“, priča Marina Milošević, Ona danas ima 37 godina i sa suprugom i djetetom podnijela je zahtjev za dobivanje azila u Njemačkoj gde su inače živjeli njezini svekar i svekrva.

„Na kraju smo potpisali da ćemo se vratiti u Srbiju, jer nismo mogli više psihički izdržati. Nismo imali svoj smještaj, cijelo vrijeme smo bili po sajmovima. Smještaj je bio u zabačenom dijelu grada, tako da smo bili izolirani“, kaže Milošević za DW.

Slično je iskustvo i Ilone Varge. Ta nezaposlena 32-godišnjakinja nekoliko puta je s obitelji pokušala napustiti Srbiju.

„Htjeli smo u Njemačku. Prvi put smo azili zatražili 2009. godine. Nalazili smo se u okolici Berlina. Tri mjeseca smo bili smješteni u jednoj hali. Dobivali smo garderobu za muža, mene i djecu i 80 eura tjedno. Bilo je mnogo stranaca i rijetko tko je govorio srpski jezik. Bili su neugodni, dobacivali su, a sve to je i moj muž mogao čuti i vidjeti. Nisam smjela ostati sama u toj velikoj hali. U njoj je bilo oko stotinu ljudi. Nismo dobili azil i vratili smo se u Srbiju“, ispričala je Ilona za DW.

Slično je, kaže, bilo i drugi put, 2011. godine. U Srbiji nisu imali posao i bili su podstanari, pa su zato odlučili ponovno otići i pokušati dobiti azil u Njemačkoj. Nakon povratka u Srbiju, obitelj živi kod Ilonine bake.

Zašto ljudi pokušavaju dobiti azil?

Milisav Milinković iz Ekumenske humanitarne organizacije u Srbiji je zadužen za projekte podrške integraciji povratnika iz Nemačke. On za DW prenosi dijelove istraživanja provedenog među ljudima koji su se odlučili azil potražiti u Njemačkoj. Ovo su neki od odgovora na pitanje zašto ste se na to odlučili:

„Čuo sam da je tamo bolji život."

„Otišao sam se prijaviti kao azilant, jer ovdje u Srbiji nemam ništa, ni socijalno osiguranje, ni posao."

„Pobjegli smo od poplave koja je zadesila sve kuće koje se nalaze u nižem dijelu Velikog Rita.“

„Otišli smo u Njemačku nadajući se da će moji roditelji tamo imati bolju zdravstvenu skrb."

Zapadnobalkansko pravilo

Milinković podsjeća da oni koju dobiju odbijenicu za azil, mogu se vratiti dragovoljno, a ako to ne urade, slijedi deportacija u zemlju iz koje potječu.

„Od 1996. godine do danas, najveći broj Roma je u Srbiju vraćen iz Njemačke. Nakon toga slijede Švicarska i Švedska. Posljednjih godina pojavljuje se i Francuska, a u manjem obujmu i Austrija i Grčka“, kaže Milinković.

Milinković ujedno podsjeća i na tzv. „Zapadnobalkansko pravilo“. Ono je uvedeno nakon velikog izbjegličkog vala 2015. i 2016. godine. Tih godina je u Njemačku stiglo više od milijun izbjeglica, prije svega iz Sirije, ali i veliki broj ljudi s područja zapadnog Balkana – iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije. I dok su sirijske ratne izbjeglice dobivale azil, ekonomski migranti sa zapadnog Balkana imali su male šanse: samo oko pet posto njih dobilo je azilantski status u Njemačkoj.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu