Noć u Trnopolju 26 godina kasnije
6. kolovoza 20185. kolovoza 1992. godine potresne fotografije pothranjenih logoraša iz logora Trnopolje obišle su svijet. Tog dana je svjetska javnost prvi put saznala za postojanje prijedorskih logora kroz koje je u tri mjeseca 1992. godine prošlo više od 25.000 civila nesrpske nacionalnosti. Fotografije su dovele do promjene odnosa međunarodne zajednice prema postojanju logora Trnopolje, Keraterm i Omarska, te praktično do njihovog zatvaranja.
Obilježavanje ovog datuma od 2012. godine kroz alternativnu komemoraciju pod nazivom „Noć u Trnopolju" organizira Centar za mlade KVART iz Prijedora. Program obilježavanja se sastoji od panel diskusija kojima se pokušava otvoriti dijalog o onom što se događalo u Prijedoru tijekom rata. Aktivisti noć provode u autentičnom mjestu bivšeg logora Trnopolje, a sljedeće jutro idu na komemoraciju u logor Omarska. S Goranom Zorićem, izvršnim direktorom Centra za mlade KVART, razgovarali smo o kulturi sjećanja i procesu suočavanju s prošlošću u Prijedoru.
DW: Noć u Trnopolju, kao i Dan bijelih traka, obilježava se od 2012. godine. Čini se da se u Prijedoru otvorenije priča o zločinima iz proteklog rata nego drugdje u BiH. Koliko je stanovništvo tog grada blizu ili daleko od konsenzusa o onom što se događalo na području Prijedora prije četvrt stoljeća?
Goran Zorić: Bitno je napomenuti da, kada pričamo o procesima suočavanja s prošlošću, pričamo o dugoročnim transgeneracijskim procesima. Teško je očekivati da se za pet ili šest godina neke stvari u tom procesu vidljivo promijene. Imamo primjer Njemačke gdje je suočavanje počelo također 20 ili 25 godina nakon Drugog svjetskog rata i praktično još i danas je taj proces otvoren. Ono što je u Prijedoru specifično u odnosu na druge gradove jest što su se stjecajem okolnosti stvorili preduvjeti da se pitanja suočavanja s prošlošću probaju adresirati na lokalnoj razini. Došlo je do povratka ljudi odmah nakon rata i osnivanja udruženja koja zastupaju žrtve i koja nastoje problematizirati nepravdu koja se dogodila tijekom prethodnog rata. S druge strane, građanski aktivisti, uglavnom lijeve političke orijentacije, su uvidjeli da pitanja iz proteklog rata jesu bitna i da mogu predstavljati početnu poziciju u postizanju šire društvene promjene. Zajedničkim radom između lijevih aktivista i povratnika se konstantno pokušavaju održavati pitanja iz proteklog rata u javnom prostoru.
Kažete da je riječ o dugoročnom procesu, no možete li ipak ovaj period usporediti s onim od prije deset ili petnaest godina? Ima li vidljivih pomaka naprijed?
Situacija je kompleksna da bi se odgovorilo s da ili ne. Na nacionalnom ili entitetskom nivou vidimo da stvari idu unazad, negira se sve ono što se događalo u proteklom ratu, imamo nove najave za reviziju izvještaja Vlade Republike Srpske vezano za Srebrenicu i tu je jasna politička funkcija svega toga po onoj staroj „zavadi, pa vladaj". Jedini cilj i jest držanje narativa suprotstavljenim kako bi se društvo držalo u strahu i kako bi se moglo lakše vladati i, naravno, pljačkati. Kada pričamo o Prijedoru, čini mi se da je situacija drugačija. Ovdje je taj proces, ako ništa, živ i postavljen na nekim drugačijim i zdravijim temeljima. Ono što je najvažnije je da smo mi uspjeli zajedno izbjeći to nacionalno polazište kada se priča o ovim procesima. Mi smo sada već u situaciji da ovo nije borba Srba protiv Bošnjaka ili Bošnjaka protiv Srba već je priča o građanima i građankama. Tu su udruženja logoraša, udruženja preživjelih žrtava, udruženja povratnika i udruženja građanskih aktivista, koji se zajedno, s različitim imenima i prezimenima, bore za univerzalnu pravdu. Nama je posebno dragocjeno iskustvo Srebrenice, koja nakon genocida, nakon toliko strašnih stradanja, nije postala mjesto suočavanja s onim što se dogodilo, nije postala mjesto novog društvenog znanja, nije postala mjesto empatije i suosjećanja, već je postala mjesto novog konflikta. S jedne strane oko Srebrenice se gradi bošnjački viktimizacijski mit, a s druge strane u srpskom narativu je negiranja sve jače i jače. Čini mi se da Prijedor ima šansu da izbjegne taj scenarij i da se ovi procesi razrješavaju konstruktivnije po društvo.
Retorika političara u BiH posljednje dvije-tri godine sve je sličnija onoj s početka 1990-ih. Kako se to reflektira na život i suživot u Prijedoru?
Ja ne bih rekao da ima nekih ozbiljnih reperkusija. Mi pratimo incidente počinjene iz mržnje i govora mržnje koji se pojavljuje u javnom prostoru u Prijedoru i zaista se može reći da je on na razini incidenta. Uspjeli smo se odmaknuti od tih krupnih političkih tema, na primjer da li se genocid dogodio ili ne. Mi ovdje pokušavamo rehumanizirati civilne žrtve, da se ne u njima ne vide samo oni drugi koji su tokom stravične propagande na početku rata bili potpuno dehumanizirani. Ono oko čega se najviše vrti priča o suočavanju s prošlošću u Prijedoru je zahtjev roditelja ubijene djece za izgradnjom spomenika toj djeci. Jako je teško to politizirati i tu smo postavili stvari tako da ih je nemoguće izmanipulirati.
Na koji način populacija mladih, s kojom radite kroz KVART, promatra ono što se dogodilo prije četvrt stoljeća u Prijedoru? Postoji li neka razlika u odnosu na starije generacije?
Na početku našeg djelovanja imali smo dosta prijetnji i napada koji su dolazili uglavnom od mladih. Mislim da su mladi još radikaliziraniji nego ljudi koji su sudjelovali u ratu i jasan je i razlog zbog kojeg se to događa. Ispiranje mozga kroz obrazovni sustav, kroz medije, kroz sve ono što čini ideološke aparate države, daje svoje rezultate. S te strane situacija nije presvijetla, ali s druge strane ima mladih ljudi koji su spremni pričati o svemu tome. Problem je što ti mladi čine manjinu. Manjinu čine i ovi desni mladi koji su spremni napasti zbog različitih političkih pogleda. Većina, kao i kod njihovih starijih sugrađana, je pasivna masa koja samo gleda kako će otići odavde.
Susrećete li se vi i vaše kolege iz KVART-a i danas s pritiscima ili diskriminacijom od strane lokalnih vlasti, ali i sugrađana?
Kako vrijeme prolazi, situacija se i u tom smislu normalizira. Na samom početku našeg djelovanja postojao je taj osjećaj da smo proglašeni za legitimne mete svih ovdje i bilo je napada radikalnih desnih grupa. Međutim odavno se nije dogodio incident, tako da mi se čini da tu već možemo pričati o tome kako građani poprilično prihvaćaju ono što se radi. Kada pričamo o lokalnim vlastima i institucijama, mi smo iskusili odbacivanje bilo kakve suradnje od strane institucija. Ono u čemu se to ogleda jeste da nas, na primjer, nisu htjeli primiti u Forum za bezbjednost Grada Prijedora, iako imamo kapacitete i potpuno je jasno da trebamo biti u tom tijelu. Prije godinu i pol zabranjeno nam je i prisustvovanje sjednicama skupštine pod jeftinim izgovorima kako nema mjesta, kako nema tehničkih kapaciteta da budemo tu, oduzet nam je diktafon s kojim smo snimali sjednicu skupštine i slične stvari. Karakteristično je i neodgovaranje na naše zahtjeve za pristup informacijama. Čak imamo i sudsku presudu na osnovu koje nam Grad Prijedor treba dostaviti dokumentaciju vezanu za budžet, a koju potpuno ignoriraju skoro godinu dana. Prijedor je mala sredina, kao i većina mjesta u BiH, i ono što se događa na tom nekom palanačkom nivou je tiha diskreditacija kroz ogovaranje, tračeve, imputiranje različitih stvari koje nemaju veze s istinom. Ali, kako vrijeme prolazi, toga je sve manje.
Posljednji primjeri diskriminacije od strane lokalne vlasti se događaju u mandatu kada je predsjednik skupštine Grada Prijedora iz redova Socijaldemokratske partije, odnosno bošnjačkog naroda?
Jest. On se i javno odredio da ne prihvaća ono što govorimo i da nije na našoj strani. To isto jasno pokazuje koliko ustvari prave podjele leže između građana i političara, a ne između građana različitih nacionalnih identiteta.
Goran Zorić je izvršni direktor Centra za mlade KVART i dobitnik priznanja „Lokalni heroj" za 2016. godinu kojeg Mreža za izgradnju mira dodjeljuje pojedincima u BiH za promociju mira, solidarnosti, građanske odgovornosti i temeljnih ljudskih prava.