Putinova volja za moći

Vladimir Putin je još 2012. u razgovoru za njemačku televiziju, na pitanje odakle tolika njegova nepopularnost na Zapadu, odgovorio: "Prije svega ona dolazi iz straha. Prema Rusiji, našoj veličini, atomskom oružju, našim mogućnostima u raznim drugim područjima. Ali sve je to stari način razmišljanja."

Najnoviji događaji i odbijanje baš svakog razgovora oko statusa ukrajinskog poluotoka jedva da mogu dokazati kako je taj način razmišljanja iz nekog davnog doba. S druge strane, koliko god da se Rusija želi predstaviti kao snažna industrijska nacija, njeno bogatstvo prije svega dolazi kao u carsko doba, od izvoza sirovina, osobito nafte i plina.

A koliko god da Moskva spominje kako joj je zadaća obrana Rusa ma gdje se oni nalaze, tako joj je sve teže zadržati nadzor nad područjima koja se žele odcijepiti od Rusije. Područje Kavkaza i Čečenija su tu tek najočitiji primjer. Ali i golemo područje Sibira sa njegovim sirovinama svoju budućnost sve više vidi u suradnji s nedalekom Kinom nego s dalekom Moskvom.

Stefan Meister, stručnjak za Rusiju u institutu za proučavanje međunarodnih odnosa Vijeća Europe zato smatra kako je Putinu lakše prijetiti inozemstvu, nego rješavati domaća pitanja: "Ovdje je riječ o preživljavanju sustava Putin. Vanjska politika mu je postala glavni instrument za njegovu unutrašnju politiku", smatra Meister.

Uvijek samo: pokazati snagu

"Putin je vješti političar održavanja moći", nastavlja ovaj stručnjak za vanjsku politiku. Kriza na Krimu i stav Kremlja, usprkos golemim kritikama iz čitavog svijeta i zahvaljujući neviđenoj propagandnoj mašineriji državnih medija, dobro dolazi do "običnih" Rusa. Makar Meister priznaje kako je Putinu svojstveno da, kad dospije pod pritisak, naginje nepromišljenim odlukama. Ali sve u svemu, Putinu je uvijek i svugdje najvažnije samo jedno: pokazati snagu.

A ta snaga i utjecaj Moskve se polagano osipa. Rusija još uvijek može čitav niz susjednih zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza "držati na uzdi" jeftinijim plinom i naftom, a i politički čelnici tih zemalja su već i svojom politikom pokazali da su bliže Istoku nego Zapadu. Putin želi stvoriti Euroazijsku uniju i u bliskoj budućnosti u njoj trebaju biti Bjelorusija, Armenija i Kazahstan. Kasnije bi se mogle priključiti i Tadžikistan i Kirgistan.

Ali tu sada nedostaje jedna, ključna zemlja: Ukrajina koja je sad definitivno na putu prema Europi i Zapadu. "Ukrajina je za Rusiju najvažnija zemlja kako bi se ispunio Putinov san o novoj, snažnoj Rusiji, sa vrijednostima pravoslavlja kojima bi se razlikovala od Zapada", objašnjava Pavol Demes. On je suradnik američkog instituta German Marshall Fund u Bratislavi, a on podsjeća i na osobiti odnos Putina prema Njemačkoj.

Osobita uloga Njemačke

Od kako je bio časnik sovjetske tajne službe KGB u Dresdenu u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj, ostale su i spone Putina prema ovoj zemlji. Njegova druga kćerka se rodila u Dresdenu, a Putin se još 2001. obratio njemačkom parlamentu na tečnom njemačkom jeziku. I Stefan Meister se slaže s mišljenjem Demesa kako Njemačka i kancelarka Merkel mogu imati osobitu ulogu u posredovanju prema Moskvi, ali su isto tako skeptični koliko Njemačka uopće može postići u razgovoru s Putinom.

Jer, samo razmjerno kratkotrajno su vanjskopolitički stavovi Berlina i Moskve bili veoma bliski, u doba protivljenja inicijativi američkog predsjednika George W. Busha u napadu na Irak 2003. U međuvremenu ima više razilaženja nego slaganja, od Sirije gdje Moskva uporno želi ostaviti Asada na čelu zemlje pa do Irana gdje Rusija uporno pomaže atomski program te zemlje. Gruzija i sad Ukrajina su tek vrhunac razlika u mišljenjima Berlina i Moskve.

Ali se isto tako nameće pitanje, tko sa Zapada uopće može utjecati na Putina i tu je Pavol Demes jasan: ako itko, onda je to Angela Merkel. Niti ona neće postići mnogo ako Putin procjeni kako bi ta odluka bila iskaz nekakve "slabosti", ali ona je jedina koja može i čija je onda i dužnost posredovati u ovom sukobu, smatra Pavol Demes.