Raste li nova generacija vječnih praktikanata?

Generaciju X, koja se godinama žalila na premalo posla pa se tješila pivom i cjelodnevnim izležavanjem uz televizijske serije, zamijenila je već krajem 90-ih radišnija, no ne pretjerano uspješnija, a kamoli zadovoljnija generacija praktikanata.

Oni imaju diplomu u ruci. I stoje pred zatvorenim vratima. Konačno zarađivati novac, konačno konkretizirati svoj dugogodišnji trud - ova ideja rasprsne se u tren poput mjehurića kada mladi, netom diplomirani građani stupe na klizavo tržište rada. Tada se mnogi, preskromno doduše, spuste na zemlju i odluče prihvatiti što god im se nudi, a najčešće im se nude neplaćene višemjesečne prakse.

Što i znaju, zaborave

Tko nakon završenog studija ne nađe odmah posao, brzo izgubi kontakt sa strukom, znanje mu zastarijeva i postaje nepoželjan. Eventualna praznina u životopisu mogla bi odbiti buduće poslodavce. Da izbjegnu šutnju na poznato pitanje „Pa što si radio zadnje dvije godine?“ mnogi inženjeri, diplomirani ekonomisti ili kulturnjaci prihvaćaju privremeno zaposlenje kao praktikanti. Već od 2002. bilježi se znatan porast broja praktikanata, što se pretvorilo u pravi gospodarsko-kulturni fenomen.

Kao jedan od uzroka ove pojave navodi se generalni porast broja studenata i diplomiranih građana. Poslodavci su preplavljeni ponudama kvalificiranih mladih ljudi, te si jednostavno mogu priuštiti biranje. Poslovi i zadaci koji su se prije novčano nagrađivali, danas se obavljaju besplatno. U međuvremenu situacija izgleda ovako: praktikanti rade sedam do osam sati dnevno, odgovorno preuzimaju zahtjevne projekte i idu kući praznih džepova.

Praksa za praksom

Danas se diljem Europe priča o novom fenomenu, takozvanim „trajnim praksama“. Izgleda da je problem vječnog studenta, koji je eliminiran „Bolonjom“, vrlo brzo zamijenjen vječnim praktikantima, koji ovaj put iz straha od nezaposlenosti dobrovoljno ostaju u ovoj, za veliku većinu, slijepoj ulici, redajući praksu za praksom.

Najtraženiji su praktikanti u medijskim, novinarskim, marketinškim, pa čak pravnim te filmskim područjima. Tu se oni više ne osjećaju kao višak koji uokolo raznosi kave i kopira radne materijale pola radnog vremena. Ne, mladi dobivaju pravo radno iskustvo, samo što poslodavci redovito zaborave taj rad adekvatno i platiti. Produženje prakse te eventualno zapošljavanje je priča koja se često čuje na početku, no na kraju poslodavac velikoj većini slučajeva, uz pozdravno rukovanje, zaželi puno sreće i uspješan nastavak karijere - negdje drugdje.

I ovce i novce

Firme zaboravljaju da se kvalificirani kadar ne može samo tako „ubrati“. Potreban je i određeni proces sazrijevanja i „praćenog rasta“, koji bi trebao bio stimulirajući, a ne obeshrabrujući. Stvarnost je malo drukčija. Statistika ne ide mladima u prilog. Prema istraživanju koje je proveo DGB ( Njemački savez sindikata) samo 22 posto praktikanata dobije ponudu za posao.

Problem je i činjenica da čak četiri od pet praktikanata na svojim radnim mjestima preuzimaju posao jednog stalno zaposlenog, a za to nisu prikladno plaćeni, ili nisu uopće plaćeni. Oni koji su diplomirali, a trenutno su u statusu praktikanta, u Njemačkoj primaju prosječnu plaću od 550 eura za puni angažman i stručnost koju su i službeno potvrdili završenim studijem.

U nekim firmama praktikanti čine skoro polovicu „radne ekipe“. Ovo već potvrđuje uznapredovali trend „generacije praktikanata“. Ne radi se naime o floskuli, a niti o nostalgiji za prosperitetnim prošlim vremenima, već o stvarnom problemu kojim se mladi svakodnevno susreću u svojim poslovnim životima.

Tržište rada je upoznato s ovom situacijom. Predlažu se razne mjere, primjerice određivanje minimalne naknade za praktikante, ograničeno trajanje i ograničen broj praksi. No sve ovo bi moglo uroditi i suprotnim efektom što bi studentima i diplomantima dodatno otežalo put za pronalaženje posla.

Autor: Lea Talijančić (agencije)

Odg.ured: Željka Telišman