Rat protiv krijumčara ili izbjeglica?
Sveobuhvatan pristup Europske unije temi izbjeglica postupno poprima obrise – spasilačke akcije, prihvaćanje izbjeglica, ali i borba protiv krijumčara. Krajnje je vrijeme za tako nešto. Do sada se raspravljalo uglavnom o onim izbjeglicama koje su se već domogle Europe. Trenutno njihovo zbrinjavanje ovisi o velikodušnosti nekolicine zemalja. To nije trajno rješenje.
Raspoređivanje izbjeglica na osnovi kvota, koje je predložila Europska komisija, ostat će iluzija, jer ni izdaleka nisu sve članice spremne u tomu sudjelovati. Izbori u Danskoj donijeli su uspon Narodne stranke koja propagira nesnošljivost prema strancima – to pokazuje što se događa kad građani steknu dojam da je politika izgubila kontrolu nad useljavanjem u zemlju. Nažalost, taj dojam je u velikoj mjeri točan.
Žal za Gadafijem
Vojna misija koja je upravo pokrenuta predstavlja tek prvu fazu. Ona nije problematična, ali donosi frustraciju. Kad brodovi, podmornice, sateliti i bespilotne letjelice isporuče informacije, Europska unija će samo osmatrati krijumčarske putove i identificirati glavne aktere. Prava je zagonetka zašto se sve to do sada nije dogodilo. Možda pritisak nevolje nije bio dovoljno velik.
Naravno, utvrđivanje kojim putovima krijumčari šalju ljude, može biti tek prvi korak. U drugoj i trećoj fazi će morati pronaći njihove brodove i eventualno ih uništiti, čak i u libijskim teritorijalnim vodama, pa i na kopnu. Za tako nešto je nužan mandat Ujedinjenih naroda ili pristanak libijske vlade. Međutim, ne postoji jedna već dvije libijske vlade koje se međusobno bore, a da ne govorimo o paravojnim postrojbama koje nikoga ne slušaju. Procjenjuje se da preko Libije dolazi oko 80 posto izbjeglica, a u zemlji vlada anarhija. Oni Europljani koji su skloni cinizmu žale za Moamerom el Gadafijem, koji je, dok je bio na čelu libijske države, uzimao novac od Europljana da bi sprječavao izbjeglice da prema Europi krenu preko Libije.
Izgradnja države je mukotrpan posao
I mandat Ujedinjenih naroda je teško dobiti. Za njega je potrebna suglasnost Rusije. Bruxelles je nedavno produžio sankcije Rusiji pa je teško povjerovati da bi Rusija učinila diplomatsku uslugu Europskoj uniji. Ostaje jedino pokušati uspostaviti suradnju s Libijom, državom koja ne funkcionira.
Sada se osvećuje to što puno ranije nisu poduzete mjere stabilizacije Libije i drugih država u regiji. Politika pomoći u razvoju, koja obuhvaća izgradnju demokratskih institucija, u širem smislu jest dio migracijske politike. Do sada je to zanemareno.
Zbjegovi se i dalje kreću prema Europi
Dakle, neće uskoro biti provedene druga i treća faza plana koje obuhvaćaju mjere protiv krijumčara. Drukčije rečeno, masovni bijeg iz Afrike i s Bliskog istoka će se nastaviti. Kada osuđuju „krijumčare ljudi“, europski političari rado navode izraze „prezir ljudskosti“, „brutalnost“ itd. Međutim, ne smijemo zaboraviti da izbjeglice potpuno drukčije vide krijumčare. Za njih ti ljudi obavljaju uslužnu djelatnost, za koju im doduše izvuku i posljednji novac iz džepa stavljajući na kocku život izbjeglica, ali bez njih izbjeglice ne bi imale nikakve šanse da se domognu Europe.
Trebalo bi iskreno reći: Borba protiv krijumčara je borba protiv izbjeglica, sve dok ne postoji legalni put da se dođe u Europu. Migracijski pritisak je tako velik da će u budućnosti i dalje rasti broj izbjeglica. Borba protiv krijumčara, ali i protiv uzroka koji dovode do bijega, nije pogrešna. Ali neka nitko ne gaji iluziju da će uspjesi doći preko noći.