Ruski plin za Kinu

Rusija je odavno planirala povećanje izvoza plina u Kinu, budući da Europa namjerava diverzifikacijom izvora snabdijevanja smanjiti svoju ovisnost o ruskom plinu. A kineske potrebe za plinom rastu u skladu s potrebom da ublaži potencijalne energetske trgovinske ratove sa Sjedinjenim Američkim Državama, Europskom unijom i Australijom.

Peking je sebi zacrtao cilj da redukcijom emisije ugljičnog dioksida postigne klimatsku neutralnost do 2060. godine. Zato se sve više energetski usmjerava na plin. Kina je već sada najveći svjetski potrošač plina, a 43 posto svojih potreba pokriva uvozom. Radi se o uvozu 89 milijardi kubičnih metara ukapljenog zemnog plina i 46 milijardi kubičnih metara prirodnog plina.

Godišnja potrošnja plina u Europi je, sa ukupno 541 milijardu kubičnih metara, veća od one u Kini koja iznosi 331 milijardu kubičnih metara. Ali do 2030. se predviđa rast kineske potrošnje plina do 526 milijardi kubičnih metara. Konzultantska kuća McKinsey procjenjuje da će se kineska potreba za plinom udvostručiti do 2035., a do 2050. će plin potisnuti naftu na drugo mjesto kao vodeći energent.

Rusko okretanje Kini

Ruski Gazprom i Kineska nacionalna naftna kompanija (CNPC) potpisali su 2014. ugovor vrijedan 35 milijardi eura za izgradnju plinovoda u dužini od 3.000 kilometara na ruskoj i 5.000 kilometara na kineskoj strani. Anna Mikulska, stručnjakinja za energetska pitanja sa Sveučilišta Rice o tome kaže: „Trenutak sklapanja sporazuma nije bio slučajan, već se poklapa s uvođenjem sankcija zapadnih zemalja protiv Rusije, nakon ruske vojne intervencije u Ukrajini i pripajanja Krima."

Plinovod je završen krajem 2019. Kada 2025. dostigne puni kapacitet, trebao bi Kinu svake godine snabdijevati s 38 milijardi kubičnih metara plina. Gazprom je svojedobno priopćio kako očekuje da će 2021. ovim plinovodom isporučiti Kini deset milijardi kubičnih metara plina.

Za razliku od europskih plinovoda koji prolaze kroz više zemalja, ovaj vodi direktno u zemlju koja je krajnji potrošač. Chris Miller, asistent na katedri za međunarodnu povijest Sveučilišta u Bostonu, kaže da fokus Rusije na Kinu, kada je u pitanju izvoz plina, proizlazi djelomice iz geografskog položaja i gospodarstva, a dijelom iz politike.

„Kina planira napustiti korištenje ugljena, a u tom slučaju mora trošiti više plina i mora osigurati snabdijevanje i u kriznim vremenima."

Ukupna ruska investicija u razvoj sibirskih nalazišta plina i u plinovod prema Kini procjenjuje se na 55 milijardi američkih dolara. Ništa se ne financira kineskim kreditima, ali postoji pisano jamstvo Pekinga o kupovini 38 milijardi kubičnih metara plina godišnje, po dogovorenoj formuli za formiranje cijene.

Ruska strana je 2016. ponudila Kinezima sudjelovanje u financiranju eksploatacije istočno-sibirskih naftnih polja, ali kineske kompanije su to odbile. To je nagovijestilo vrlo tvrde pregovore s Pekingom. Istovremeno je Peking najavio da će biti prvi strani kupac ruskog proturaketnog sustava S-400.

Snaga Sibira 2

Predsjednik Rusije je odobrio planove za gradnju drugog plinovoda pod nazivom Snaga Sibira 2, koji će povezati Kinu s područjem poluotoka Jamal gdje su najveće ruske zalihe plina. Tim plinovodom trebalo bi godišnje kroz Mongoliju do Kine dopremiti 50 milijardi kubičnih metara plina. Plin bi od 2030. počeo stizati u najnaseljeniji, sjeveroistočni dio Kine.

Putinov vanjskopolitički savjetnik Jurij Ušakov izjavio je da taj projekt ima središnje mjesto u odnosima dviju zemalja. Gazprom je registrirao svoju podružnicu u Mongoliji i započeo studiju izvodljivosti. Krajem listopada prošle godine su se Mongolija i Gazprom oglasili priopćenjem da su se dogovorili oko točne rute plinovoda, a mongolska vlada smatra da bi gradnja mogla početi 2024.

Anna Mikulska kaže da je Peking vješto iskoristio zapadne sankcije prema Rusiji kako bi ojačao svoju pregovaračku poziciju, pa zato trenutno plin plaća najvjerojatnije manje nego Njemačka. „Neki vjeruju da Rusija uopće ništa ne zarađuje na plinu koji isporučuje Kini, kada cijena nafte padne ispod 60 ili 70 dolara po barelu, ali se svakako Snaga Sibira 1 Rusija gleda kao prvi korak."

Ukapljeni zemni plin i Polarni put svile

Kina svoje potrebe podmiruje i ukapljenim zemnim plinom koji se transportira brodovima kroz Malajski prolaz. Napetost u odnosima s glavnim proizvođačima ovog plina, Australijom i Sjedinjenim Američkim Državama, čine ruski plin još atraktivnijim za Peking. Rusija namjerava povećati svoje isporuke ukapljenog plina prema Europi i Aziji arktičkim morskim putem.

Na poluotoku Jamal su proširena postrojenja za proizvodnju tekućeg plina. Kina je sebi kao cilj postavila razvoj „Polarnog puta svile” arktičkim vodenim putem. To je u prosjeku 20 dana kraći put do Europe u usporedbi s putem preko Sueskog kanala.

Ruska tvrtka Novatek je završila izgradnju postrojenja za ukapljeni zemni plin na Jamalu unatoč američkim i europskim sankcijama, jer su u izgradnju ulagale kineske firme, koje sada imaju 20 posto udjela u vlasništvu.

Ključno pitanje povezuje Moskvu i Peking

„Kineske i ruske energetske ambicije i potrebe uklapaju se jedne u druge", rekao je Albrecht Rothacher, stručnjak za istočnu Aziju i diplomat Europske unije. „Plin iziskuje izgradnju plinovoda i dugoročne obveze, do sada to dvije strane nisu uspjele. Kinezi vrlo brutalno pregovaraju. Gospodarski i demografski ta igra ima odnos 10 prema 1. Rusija razumljivo ne voli ulogu mlađeg partnera", objašnjava Rothacher.

„U odnosu prema Europi Rusi mogu zatvarati i otvarati ventil i vrlo su dobri u tome”, rekao je on. „Kina je od samog početka bila za volanom diktirajući uvjete", slaže se Mikulska. „Rusija to ne voli, ali mora igrati tu igru da bi preživjela", dodaje ona.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu