Salman Rushdie, "Joseph Anton" i "Sotonski stihovi"

"Sotonski stihovi" je njegovo možda najpoznatije književno djelo. Zbog njega je Salman Rushdie dobivao prijetnje hinduista i muslimana. Posebice je to žestoko izraženo u Iranu, gdje se Rushdieju čak prijetilo smrću, zbog čega je taj pisac bio primoran povući se iz javnosti uz stalno osiguranje tjelohranitelja.

Salman Rushdie sjedi u Berlinu i šali se dok priča o opasnosti s kojom se njegovo ime u međuvremenu povezuje. Ne pokazuje nikakve emocije dok se sjeća Valentinova 1989. godine. Toga dana je saznao da je najviši duhovni vođa Irana, Ajatolah Homeini, odobrio poziv na njegovo ubojstvo, zato što se Rushdiejeva knjiga "Sotonski stihovi", kako je naveo, ruga islamu. Jedan život u opasnosti - sve do danas. Nedavno je nagrada za njegovo ubojstvo u Iranu povećana na 3,3 milijuna dolara, priča Rushdie, ali i dodaje da bi za eventualnog ubojicu to moglo biti "veliko razočaranje, jer Iran taj novac vjerojatno ionako nema".

Ikona? Ne hvala.

Ovaj indijsko-britanski autor je došao u Berlin kako bi predstavio svoju autobiografiju "Joseph Anton". Naslov knjige se izvodi od imêna njegovih omiljenih pisaca: Josepha Conrada i Antona Čehova. "Joseph Anton" je bilo njegovo lažno ime za vrijeme dok se krio od javnosti i dok su ga čuvali policajci. Rushdie je autobiografiju napisao u trećoj osobi. Na početku to iritira, ali se poslije ispostavlja kao vješt umjetnički potez, kako bi distancirano i reflektivno opisao događaje. Navodi da se u autobiografiji radi o ljudskom biću, ne o holivudskom liku junaka. S tim u vezi pojašnjava da je u prošlosti često stiliziran do ikone slobode mišljenja, ali da se uopće ne osjeća tako: "Ne osjećam se kao ikona, ne smatram da sam poput kipa slobode; ja sam samo jedna osoba. A pišući tu knjigu, smatrao sam da moram razrušiti obje predodžbe o meni - demoniziranu i idealiziranu."

Rushdie je međutim unatoč tome junak, i bez prijetnji smrću. Junak je prije svega kao autor, zato što mu polazi za rukom da isplete priču o godinama potjere za njim, preko neuspjelih ljudskih veza, borbe za njegovim knjigama i odnosa s ocem alkoholičarom. Zadivljujuće je kako je pritom sabran i ne izražava gorčinu ili osjećaje osvete. Pritom bi upravo takvo što bilo razumljivo: japanski prevoditelj "Sotonskih stihova" je ubijen, talijanski ozlijeđen, a na norveškog izdavača je pucano.

Brzinski tečaj okrutne politike, ali i solidarnost kolega

Rushdie u autobiografiji piše o životu izvan onoga što je poznavao kao normalno stanje. 13 godina je trajalo to izvanredno stanje. Doživio je radikalan gubitak slobode dok je živio s tjelohraniteljima skriven od javnosti. Dok govori o razdvojenosti od svoje obitelji, svoje djece, glas mu postaje hrapav i tih. Prezir i ironija se vraćaju čim Rushdie ponovno počinje pričati o političkim aspektima potjere za njim. Za njega je vrijeme nakon odluke iz Teherana bilo brzinski tečaj politike, kaže on. "Dobro se sjećam jednog sastanka s bivšim njemačkim šefom diplomacije Klausom Kinkelom, koji je kazao da se vanjska politika Njemačke neće mijenjati zbog jednog čovjeka. Tada je Njemačka naravno bila iranski trgovački partner broj jedan."

Ali u to doba je doživio i dosta solidarnosti, primjećuje Rushdie, posebice od kolega poput Güntera Grassa. "Moja autobiografija je stoga i jedna priča o solidarnosti i prijateljstvu", dodaje ovaj pisac. Rushdie, međutim, prije svega "Josepha Antona" promatra kao polemički spis za slobodu mišljenja i ističe radikalno: "Ako Vas nešto vrijeđa, onda je to Vaš problem!"