Sjećanje na Podunavske Nijemce

Prije Drugog svjetskog rata, Apatin je bio čisti njemački grad, piše njemačka novinska agencija dpa. Takozvani Podunavski Švabe su, poslije ratova s Turcima u 17. i 18. stoljeću, ovu pustu i nenaseljenu regiju pretvorili u poljoprivredno i industrijsko središte. Apatin je imao 14.000 imućnih stanovnika. Razvili su brodogradnju, proizvodnju opeka, svile i imali pivovaru koja je postala poznata i izvan granica svoje regije. U svim tim djelatnostima služili su se najmodernijom europskom tehnikom. I otništvo je bilo prilično razvijeno.

Ove kolonizatore je na tom području od 1748. počela naseljavati austrijska carica Marija Terezija. Oni su potjecali iz svih dijelova Habsburškog carstva, prije svega iz Lotaringije, Elzasa, Češke i Južne Njemačke. Oni koji bi se odlučili nastaniti u apatinskom kraju, bili su prvih šest godina oslobođeni vojne obveze i plaćanja poreza, a na poklon su dobivali zemljište i stoku. Ime „Švabe“ ili „Podunavski Švabe“ nadjenulo im je domaće stanovništvo. Praktično svaki građanin je govorio tri jezika: njemački, srpski i mađarski.

Danas u Apatinu i oko njega još uvijek puno ljudi velika rastojanja prelazi pješke ili na biciklima. Posvuda se mogu vidjeti siromašno odjeveni mještani koji na obalama rijeke ili po šumama sakupljaju drva za ogrijev. To je znak da im ne ide baš najbolje. Većina tvornica je uništena. Nema posla. Broj stanovnika već godinama opada. Sustav navodnjavanja, nekada hvaljen kao veliki europski projekt isušivanja močvara i stvaranja novih plovnih prolaza, danas je potpuno propao.

„Ovdje ćete pocrkati!“

„12. studenog 1944. četiri partizana su ušla u našu kuću u Pančevu“, priča Ana Kovač koja je tada imala 12 godina. Zajedno s petoro braće i sestara i s majkom, u stočnom vagonu je prebačena u logor Knićanin – 50 kilometara od Pančeva. „Ovdje ćete pocrkati!“ – riječi su kojima im se obratio čuvar na ulazu. Nijemci su tu dovođeni i iz drugih dijelova zemlje. Procjenjuje se da je njih 12.000 završilo u masovnim grobnicama. Umrli su od tifusa, groznice ili kolere, pa i od gladi – ili su jednostavno streljani.

Knićanin je smatran jednim od najgorih logora, a slično je bilo i u Molidorfu u Rumunjskoj, Gakovu i Kruševlju kod današnjeg Sombora ili u Jareku sjeverno od Novog Sada. Nekad čisto njemačka sela ograđena su bodljikavom žicom i u njima su postavljene straže tako da nitko nije mogao ući niti izaći iz njih.

Iako su takvi logori zatvoreni 1948., mnogi zatočenici su do 1950. godine tamo ostali na prisilnom radu. „Podunavski Švabe su zapravo bili apolitični ljudi“, kaže Boris Mašić. Ovaj 46-godišnjak je nastavnik i povijesni istraživač. Kaže da se 30-ih godina oko polovica od 500.000 „Švaba“ pridružila nacistima. Poznata su bila nedjela podunavsko-švapskih članova SS-snaga.

Kultura pred izumiranjem

Oni koji su podržavali naciste i ratne zločince su se poslije rata povukli u pravcu Austrije. Druga polovica Podunavskih Švaba je organizirala otpor protiv Hitlera i njegovih ubojica. Takvi ljudi su poslije rata ostali kod kuće ne želeći napuštati domovinu – u nadi da im se ništa neće dogoditi. Ali i oni su postali masovne žrtve nove vlasti i sovjetske vojske, „bio je to genocid nad Podunavskim Švabama“, kaže Mašić, „samo u jednom danu u prosincu 1944. strijeljano je više od 5.000 muškaraca“.

Danas u Srbiji ima još oko 5.000 Podunavskih Švaba. Nekima je imovina vraćena, ali se njihova kultura nalazi pred izumiranjem.